Navigation Menu+

Kako postati otporan na promjene?

Posted on Oct 30, 2019 by in eseji, trendovi | 0 comments

Prije par tjedana držala sam predavanje upravo ovog naziva – iz naslova – na jednom zagrebačkom fakultetu. Zamolili su me, jer sam iz posve druge branše i industrije, da im ispričam kako ih vidi vanjski svijet i gdje oni mogu bolje – komunikacijski, inovacijski.

Počela sam predavanje osobnom pričom koju sam već u prethodnom tekstu dotakla (tu vam je, ako vas zanima) o tome kako se jedna industrija u samo 25 godina toliko promijenila, da skoro više ne pričamo o istom pojmu. U redakciju sam ušla 1996. godine. Bila sam prva godina studija, bilo mi je dosadno tog ljeta i slučaj je htio da psa šećem zajedno s Dunjom Ujević koju sam znala iz medija. Ja sam rođena 1977. godine, 1991. sam gledala Dunju Ujević, Olgu Ramljak i Aleksu Crnjaković kako uporno, iz dana u dan, rešetaju tadašnjeg predsjednika, generale, članove Vlade… pitanjima. Da, kasnije su sve tri postale režimske novinarke, ali tada je bilo doista nešto posebno gledati tri žene kako postavljaju pitanja, zahtijevaju odgovore, dominiraju na svaki način… I tako sam ja, uvjerena da je novinarstvo nešto takvo, odnosno da ljudima samo treba objasniti stvari pa onda oni prestaju biti budale i donositi glupe odluke, tog ljeta dobauljala u redakciju.

6 cicera

Redakcije su, tada, sredinom devedesetih, bile mitska mjesta. Najbučnija, najglasnija, najprgavija, najprostija. Ali to je druga priča. Jedan od zadataka koje sam imala kao mlada novinarka bilo je da povremeno – otprilike jednom tjedno – idem na regal. Da pojasnim: tekstovi su nastajali na terminalima. Imali ste kutiju, tastaturu, smeđi ekran sa zelenim slovima i mogli ste samo pisati tekst unutra. Onda bi urednik stavio naslov, lektor ga pročitao (da, imali smo i lektore tada), grafički urednik izračunao broj znakova i veličinu točaka naslova i nacrtao sve na jednoj plahti papira s označenim kockama (svaka od 6 cicera, ali nije bitno). Onda bi se sav taj sadržaj – tekstovi i fotke – printali na prozirne folije koje bi ljudi lijepili po osvijetljenim staklenim stolovima. Doslovno su lijepili komade teksta i crnu traku koja je označavala razdjelnik između stupaca. Ako bi teksta bilo previše, trebalo je uzeti skalpel i rezati dijelove teksta pa lijepiti nazad. Ako je bilo premalo, trebalo je skalpelom rekadrirati fotku. Puno se radilo skalpelom tih godina – i grešaka je bilo more. Stariji se možda sjećaju da su tekstovi znali završavati usred rečenice (jer nitko nije izrezao višak) ili da su slova bila nekako ukoso. Uglavnom, tako je izgledala proizvodnja novina tih devedesetih.

Tamo negdje, krajem devedesetih, ili barem u drugoj polovici, stigla su osobna računala, stigli su programi, stigla je digitalizacija tiskare. Odjednom više nije trebalo ići na regal. I automatizacija svega značila je da tiskara treba manje ljudi. Ljudi s regala postali su višak – jer njihove vještine više nisu bile potrebne. Redakcije su se automatizirale također: izbačeni su lektori, smanjen je broj grafičara… Jednostavno je digitalizacija svijeta donijela brojne promjene koje su trebale ubrzati posao, olakšati život novinarima i urednicima, fokusirati ih na  bitno. Ali to se nije dogodilo. Digitalizacija je udarila u samu srž medija, promijenila ih potpuno. Kako je promjena olakšala život medijima, tako je otvorila i nove kanale koji su bili jeftiniji, jednostavniji, brži.

Potrebna promjena desetljeće prekasno

I dogodilo nam se da imamo svemirski brod od tiskare, savršeno optimizirane procese izrade novina – ali nemamo više publiku za taj medij, i imat ćemo je sve manje i manje. (Nisam jako pesimistična oko tiska, samo mislim da je vrijeme dnevnog tiska kakav poznajemo završilo. Čini mi se da će jaki tematski časopisi preživjeti – pod uvjetom da podignu kvalitetu, na uštrb margine zarade u prve dvije godine.) Došla je ona dobrodošla tehnološka revolucija – samo desetljeće prekasno.

U procesu su novinari izgubili svrhu i smisao. To je meni osobno važna tema jer sam poznavala sjajne ljude koji sada traže svoje mjesto u svijetu. Kako izgleda novinarski posao danas? Kako će izgledati za 10 godina? Za 30? Nešto što se ne tako davno – prije samo 25 godina! – činilo vječnim – jer zaboga, uvijek ćemo trebati novinare i uvijek ćemo imati novine – sada odjednom ne izgleda tako dobro. Fakultet političkih znanosti nekad je imao navalu zainteresiranih koji su željeli baš biti novinari, reporteri. Danas to više nije tako – nitko ne želi štancati vijesti o Instagramu Kim Kardashian ili o tome da je neka poluzvijezda prestala pratiti bivšeg dečka na Instagramu.

To su novinari. Ista je – ili slična – sudbina zatekla grafičare. U vrijeme besplatnih alata za obradu slike i teksta koji misle za vas i rješavaju probleme za vas, svatko može biti grafičar. I može, doista može. (Svatko može biti i novinar, što nam današnji svijet zorno pokazuje, a i Facebook ulaže u AI sustav koji će samostalno generirati novinske tekstove bez upliva ljudske ruke.) Nestali su lektori i redaktori. I to je automatizirano – a uz sustave poput Grammarlyja – i vrlo korisno i pametno. A ima i drugih alata koji vam strukturiraju tekst, ističu ključne riječi, dovode vas u red… Štoviše, u WordPressu u kojem ovo pišem mogu u svakom trenutku vidjeti što mi sam sustav sugerira oko čitljivosti i pretraživosti teksta. (Uglavnom to ignoriram jer mi se može.)

Dakle, industrija koja je postojala 1996. pa i 1999. danas, 2019. godine, izgleda kao dinosaur nakon udara kometa. Izumire. Način na koji je novinarstvo funkcioniralo, opis zanimanja novinara – sve to danas više ne drži vodu. I nemojte krivo čitati: ovo nije žalopojka za dobrim starim vremenima jer su vremena dobra samo u retrospektivi, dok ih gledamo u retrovizoru. Sve dok se ne odmaknemo od njih, ona su kao i sva ostala: šaka suza, vrića smija. Pokušavam odgovoriti na pitanje što nas čini otpornima na ovakva rješenja.

Automatizacija dolazi

Na sto mjesta imate popis zanimanja koja će automatizacija najviše pogoditi. Nije mi zanimljivo nagađati s kojom vjerojatnošću će se to dogoditi za pojedino zanimanje, ali više bih fokus prebacila na nešto drugo.

Trebaju li nam novinari danas, 2019., uskoro 2020. godine? Trebaju. Samo ne onakvi kakve poznajemo. Romantičan mit o reporteru koji puši jednu za drugom u mračnom baru i čeka poziv svog izvora spremite lijepo među romantične mitove, kamo i pripada. Ali novinar 2.0 bit će osoba koja će moći dati kontekst informacijama.

Danas nije problem pronaći informaciju. Svima su dostupne i do neke razine jeftine. Problem je shvatiti koja informacija je relevantna, a koja nije, staviti ih u kontekst. Dati im oblik. Razumjeti u kojem smjeru pokazuju, što točno znače, kako ih doživjeti, kako ih dekodirati. I to je zadatak budućih novinara, novodobnih novinara. Zvuči banalno, prejednostavno? Nije uopće. Uostalom, ako vam treba veći dokaz, probajte mi iz glave reći koliko su profesori u Hrvatskoj plaćeni? Ja nisam sigurna da znam točan broj – a u javnom prostoru cirkuliraju razni, ovisno o tome jeste li za štrajk ili protiv njega. Novinarstvo 21. stoljeća bit će borba protiv fake newsa i dezinformacija i poluinformacija, ali i više: stavljanje postojećih informacija u kontekst. Razumijevanje. A to će zahtijevati ipak više truda, znanja i kuženja svijeta, od postojećeg ganjanja clickbait naslova.

Tu negdje leži odgovor na moje pitanje iz naslova.

Jedina održiva otpornost na promjene koju ja poznajem – a moguće sam u krivu – jest otvorenost. Ako se vežemo za kanal – u ovom primjeru, tiskani medij – a dogodi se vrijeme, dogode se promjene… onda i propadamo s tim kanalom. Ako se pak vežemo uz poruku, uz svoje zašto (prethodni tekst je malo više o tome palamudio), onda možemo naći način da razvijamo svoje zašto u svim okolnostima.

Promjenjivo stabilno

Na mom primjeru:

  • počela sam kao novinarka jer sam voljela pisati i bauljati okolo. Dobro slušam, znam postavljati pitanja, znam čuti što se govori – i ono što se prešućuje. Pokazalo se da je to talent koji može funkcionirati i izvan novinarstva.
  • bila sam među digitalnim pionirima, u vrijeme kada smo klijente nagovarali na otvaranje Facebook stranica. Ispočetka sam to radila sama – danas je to posao juniora, a sva je prilika da će biti i potpuno automatiziran.

Moje zašto oduvijek je bilo pričanje priča. U tome sam dobra, to razumijem, to je moje. I slušanje ljudi. Oko tog mojeg zašto stvorila sam posao kojim se bavim.

I uvjerena sam, ma koliko sada zvučala kao da sam progutala Šimlešu, da je to jedini način stvaranja istinske otpornosti prema promjenama – držiš se čvrstog središta i pustiš da se sve ostalo mijenja.

 

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *