Navigation Menu+

Zašto sam ovo nazvala ČovjekDan, koliko vrijedi vrijeme i odgovorno komuniciranje (i ostale bajke za malu djecu)

Posted on Oct 29, 2019 by in eseji, trendovi | 0 comments

Ako ste preletjeli po starijim objavama na ovom sajtu, vjerojatno ste vidjeli da ovdje ima dosta mojih literarnih radova. Neko sam se vrijeme bavila mišlju da ih izbrišem i prebacim na neko relevantnije mjesto, ali onda sam odlučila da neću. Barem ne još. Naime, osnovna ideja ČovjekDana nastala je kada sam, na pradavnom poslu, morala sastaviti troškovnik projekta i u tom su troškovniku stajali moji ČovjekDani. Cijena mojeg radnog dana. Cijena mojeg vremena. I to mi je bilo užasno krivo, pogrešno, jer u moj dan stane tisuću stvari koje nemaju nikakve veze s poslom – ali mene čine boljom u poslu kojim radim. I gdje je uopće ta granica – koliko mojeg vremena, znanja, truda, sposobnosti… moj poslodavac plaća činjenicom da unajmljuje moje vrijeme za dogovoreni iznos? ČovjekDan je tako nastao iz bunta i želje da vratim svoje vrijeme – da omeđim nekako prostor koji je moj i samo moj – i da utvrdim sve stvari bez kojih je meni život nezamisliv, a to je moje stvaranje, razmišljanje, promišljanje svijeta.

Kakve to veze ima s trendovima?

Velike. Jer nisam ja jedina koja traži svoj prostor slobode. Sve je prisutniji trend freelancera i nomada, ljudi koji nemaju problem iznajmiti svoje znanje i sposobnosti, ali ne žele prodavati svoje vrijeme. Uvijek nešto prodajemo i kupujemo: pitanje je samo jesmo li svjesni transakcije. (Ja nisam uvijek.) Uostalom, kako ste se vi pogodili sa svojim poslodavcem? Prodajete li svoje vrijeme ili svoje znanje? Je li bitan odrađen posao ili je bitno vrijeme koje ste proveli na njemu? Razlika je velika – razlika je u smislu/besmislu posla, razlika je u tome koliko je taj zamišljeni vaš ČovjekDan doista vaš, a koliko njega pojede posao. Ako vas zanima više o besmislenim (meni je draži izraz bullshit) poslovima, poslušajte ovaj sjajan podcast (i inače preporučujem da ga pratite) ovdje. Ljudi diljem svijeta postavljaju isto to pitanje koje sam prije par godina postavila ja samoj sebi i koje pozivam vas da postavite sebi – a to je pitanje smisla. Generacija koja dolazi – Gen Z – nevjerojatna je kombinacija pragmatičnosti i idealizma. Možda zbog godina, ali možda smo dobili generaciju koja razumije što želi od života i posla: praktični su u smislu da biraju zanimanja za kojima postoji potreba na tržištu rada (osobno mislim da je to dubinski pogrešno), a idealistični su u smislu da traže smisao onog što rade. Pravi smisao, smisao za sebe. Ovdje vam je i zgodna infografika koja pokazuje kako generacije pristupaju poslu: Gen Z je poslodavcu vjerna 3 godine. Milenijanci su 5, a ove starije generacije do 8 godina. Vidite razliku? (Moje prolazno vrijeme po radnom mjestu je oko 1,5 godinu.)

Uvjeti zaposlenja vs korporativna kultura

I tu dolazimo do onog bitnog: ako ste zaposleni negdje – ili ste možda vlasnik/direktor tvrtke – imate li odgovor na to veliko pitanje, zašto radite to što radite? Koji je smisao toga? Radite li samo zato da ispunite normu ili vjerujete da taj vaš posao ima neke veće implikacije? Znate li doista zašto uopće radite?

Nedavno sam pronašla niz istraživanja koja govore da ljudi mijenjaju poslovne sredine uglavnom zbog korporativne kulture. Zbog onog gore – zbog toga što sami rade bullshit posao ili im je nadređena osoba koja radi bullshit posao. Kako znati koji je posao bullshit? Pa, obično znate. I za sebe i za druge. Korporativna kultura ona je teško odredljiva stvar koja to omogućava ili onemogućava, odrednica koja vam pokazuje da se tvrtka spremna transformirati ili da će pak zatrpati ljude besmislenim poslovima i funkcijama (a često i titulama) samo da zadrži postojeće stanje.

U prošlom sam tekstu pisala o trendu ekonomije dijeljenja, a ovo je dio čitave te priče. Jer ako iznajmljujete namještaj jer je to najlogičniji potez za vaš način života – najekonomičniji, najodrživiji, najrazumniji – onda je posve logično i da iznajmljujete znanje. Da su timovi danas fluidni jer vam ne treba neka osoba sa specifičnim spektrom znanja i sposobnosti 8 sati dnevno, 23 radna dana, već je možete unajmiti po projektima. Kako je ekonomija fluidna, tako to postaju i ljudi. A tu dolazimo do frke: u takvom rasporedu snaga nije moguće ni održivo imati ljude koji su plaćeni da premeću papir ili popravljaju kabele. Odnosno, moguće je, ali takve ljude nećemo naći među mlađima: hoćemo možda kratkotrajno, ali dugoročno, njima je bitniji smisao – i da, starijim je generacijama to smiješno, oni misle da su milenijalci razmaženi, ali posve realno, bravo klinci, vi ste puno pametniji od nas.

Želite kvalitetne klince koji razmišljaju pametno i drugačije? Pa, za početak, prestanite ih tretirati kao budale koje vise na mobitelima. A onda osigurajte i korporativnu kulturu koja doista prepoznaje i promiče izvrsnost. Ali doista, ne samo deklarativno.

Communication for good

U moru tekstova koji problematiziraju način komunikacije u današnje doba (uključujući moje!) zaboravlja se jedna važna stvar: uloga marketinga za dobro. Odnosno, trend koji se vani zove marketing for good. Nije ni nama nov: već par godina nagrade na festivalima odnose kampanje koje su na ovaj ili onaj način društveno odgovorne.

Ali baš kao i korporativna kultura kojom se svi diče, a rijetki je doista imaju, i komunikacijska industrija trebala bi odbaciti bullshit. Što mi točno činimo, a ima smisla? Štancamo nebrojene slogane koji ne znače ništa i koje u većini slučajeva zaboravljamo? Lijepimo billboarde, snimamo videe, potpisujemo spotove? Slažemo komunikacijske kampanje koje su osmišljene tako da popeglamo mane, a našminkamo vrline. Nakon godina rada u komunikacijskoj industriji, mislim da imamo još 10 do 15 godina prije nego se svijet dramatično promijeni i u tom segmentu.

Kako sam sigurna?

U redakciju sam ušetala 1996. godine. Tada je to bio Vjesnik, smješten na Slavonskoj aveniji. Vjesnikova redakcija je bila u onoj modernijoj aneks zgradi, ali smo redovito šetali i neboderom u kojem su bili smješteni Globus, Arena, Gloria, Cosmopolitan i još mnogi drugi. Redovito smo, gotovo svakodnevno, odlazili u tiskaru, na regal. Ondje su ljudi doslovno lijepili tekstove, naslove i slike i slagali stranice. To je trajalo, nije bilo imuno na pogreške i bilo je nespretno. Onda je došla informatizacija, tiskara je ubrzana i činilo se kao da nova tehnologija koja je stigla donosi čudesno novo doba za novine i medije općenito. Nevolja je samo što je s informatizacijom došla i druga promjena, bitnija – novine više nitko ne čita. Možemo ih otisnuti brzo, automatizirano, bez pogrešaka – samo kome?

Danas živimo u doba u kojem je svatko komunikator. Postoje kanali komunikacije, posve odvojeni od “neovisnih” kanala komunikacije, koji su mediji. Štoviše, ti neovisni kanali uvelike ovise upravo o dominantnim, tehnološkim kanalima komunikacije (Googleu, Facebooku, Twitteru, YouTubeu). Komunikacija se počela izmicati klasičnim kanalima i klasičnim sferama utjecaja: i doista je pitanje vremena kada će u potpunosti i do kraja izmijeniti komunikacijsku industriju, i to na jednako radikalan način, kao što je i digitalna transformacija izmijenila medije kakve danas znamo.

Što s time? Ništa. Vrijeme se uvijek mijenja: pomaže samo znati da dolazi zima pa nabaviti deblji kaput.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *