Navigation Menu+

Svijet današnjice: ekonomija dijeljenja 2.0

Posted on Oct 28, 2019 by in eseji, trendovi | 0 comments

Prije koju godinu, ekonomija dijeljenja (sharing economy) bila je buzzword koji je marketing vrtio do u nedogled, po svim konferencijama, skupovima, panelima. Vrtjeli smo se oko AirBnBa i Ubera, objašnjavali kako ti novi tech giganti mijenjaju način na koji poslujemo… A onda su se stvari naizgled ispuhale – Uberova revolucija pala je u sjenu problematičnog poslovnog ponašanja njegova vlasnika i direktora (a i problematičnih korporativnih politika) i Uber je postao sinonim (nepravedno, ako mene pitate, jer ima i većih i podmuklijih krivaca) za sve što ne valja s tvrtkama “nove modernosti” (new modernity). AirBnB je također doživio svoje udarce i danas su obje kompanije izgubile auru čudesnih rješenja hipsterskih problema prvog svijeta i moraju se, svaka ponaosob, braniti od vrlo utemeljenih napada: AirBnB da uništava urbanizam i lokalne zajednice; Uber da uništava prijevoz kakav poznajemo.

U međuvremenu – kako to obično biva – ispod radara prolaze vijesti koje pokazuju jako, jako važan trend: ekonomija dijeljenja pronašla je poslovne modele na posve neočekivanim mjestima. I življa je nego ikad!

IKEA je ljetos objavila da na 30 tržišta planira testirati uslugu najma namještaja. Da, dobro ste pročitali: IKEA – gigantska tvrtka koja je reputaciju izgradila temeljem ponude jednostavnog namještaja, modernog i inovativnog dizajna, po pristupačnim cijenama – planira potpuno preokrenuti poslovni model i okrenuti se iznajmljivanju namještaja.

Razlozi su jasni: velik broj mlađih kupaca IKEA-e često mijenja stanove, a kao što zna svatko tko je ikad kupovao ondje, rastavljanje i sastavljanje IKEA ormarića, stolova, kreveta… i nije neka sreća. Drugim riječima, IKEA je na značajnu promjenu u životnim navikama svojih kupaca odlučila reagirati radikalnom promjenom poslovnog modela. Jer, to je zapravo veća promjena od pukog načina zarađivanja ili običnog marketinškog trika: da bi stvar funkcionirala, odnosno da bi najam namještaja doista bio održiv poslovni model, IKEA vjerojatno mora značajno smanjiti dio asortimana koji donosi najveći prihod: jednostavan, potrošan namještaj niže kvalitete. Jer takav sasvim sigurno neće podnijeti najam, i okrenuti se artiklima više kvalitete i više cijene. A to pak značajno utječe na poslovne procese unutar tvrtke, a u konačnici – barem na neko vrijeme – i na račun dobiti i gubitka. IKEA je odlučila krenuti u drugom smjeru, svjesno riskirajući značajna ulaganja da bi testirali ludu ideju.

I nisu jedini. Infografika OVDJE pokazuje što sve milenijalci danas unajmljuju. Popis je dugačak i zapravo očekivan: unajmljujemo odjeću, nakit, namještaj, tehniku, računalne igre… A to je, ako mene pitate, tek početak.

Jer zapravo – bili mi toga svjesni ili ne – već neko vrijeme živimo u ekonomiji dijeljenja koju često koristimo. Zara, Asos i ostala modna ekipa popularizirala je online kupnju neviđenim pojednostavnjivanjem povrata robe. A to je pak dovelo da ljudi kupuju određene artikle, svjesni da će ih vratiti nakon jednog-dva nošenja. Osobno imam etički problem s takvim pristupom jer se nošena/vraćena odjeća ne vraća u prodaju, već se uništava, odnosno izbacuje u zemlje trećeg svijeta…

Servisi i tvrtke koje danas kupcima nude mogućnost da iznajme odjeću – legalno, legitimno, otvoreno – čine istu stvar: daju skuplje artikle za manje novca, ali stvar se vraća u opticaj, umjesto da se uništava.

U osnovi ekonomije dijeljenja važna je promjena koju rijetko razumijemo, a često zloupotrebljavamo: istraživanja u SAD-u pokazuju da nekih 73% milenijalaca želi platiti više ako je ono što plaćaju na neki način održivo. Održivost je ključna mantra za tu generaciju, a apsolutna nužnost bez koje se ne može ga generaciju iza njih, popularnu Gen Z. Ako nije održivo, ne vrijedi.

A to sve skupa znači da se postojeći poslovni model, današnji business as usual, urušava do temelja. I još malo ispod. Razmišljanje koje je dovelo do novih modela nečega svake godine pripada prošlosti – razmišljanje koje u prvi plan stavlja autentičnost i održivost naša je sadašnjost. Hrvatska doduše za svime kaska otprilike 18 mjeseci – u posljednjih 10 godina koliko intenzivno na ovaj ili onaj način pratim trendove, to je neka magična brojka koja označava prvu pojavu nečeg u SAD-u ili zapadnoj Europi, prije nego se to nešto pojavi u Hrvatskoj. Ali pojavljuje se, svaki puta.

Tek smo na početku ere ekonomije dijeljenja – i sasvim će sigurno novi poslovni modeli obuhvatiti svaku industriju koje se možete domisliti. A oni koji gledaju korak-dva unaprijed (IKEA), već su svoje poslovanje prilagodili sutrašnjici.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *