Navigation Menu+

Facebook, Trump i kome vjerovati u doba sumnje

Posted on Oct 27, 2019 by in eseji, trendovi | 0 comments

Da bog da živjeli u zanimljivim vremenima, glasi ona često citirana poslovica i vjerojatno najbolje opisuje vrijeme u kojem danas živimo. Živimo u doba sumnje, u doba lažnih vijesti, lažnih fotografija pa čak i lažnih videa. Fake news, deep fake, bias ove ili one vrste – naučite ove pojmove jer će nam 2020. (a vjerojatno i godine koje dolaze) staviti upravo njih u prvi plan.

Što mislite o svijetu? Što mislite o migrantima? Kako planirate glasati na predsjedničkim izborima? Podržavate li istospolne brakove? A što mislite o vjeronauku u školama? Jeste li među onima koji su dijelili imena i fotografije silovatelja iz Zadra? Ako i niste, mislite li da oni koji su te informacije dijelili trebaju u zatvor? Što mislite o ženskim pokretima, kakav je vaš stav o feminizmu? Podržavate li štrajk učitelja? Jeste li za spas Uljanika?

Društveni mjehurić

Što god mislili o temama koje sam gore popisala, i koliko god vjerovali u svoju mogućnost da samostalno procijenite što je istina, a što laž, i donesete sud o nekoj temi, sva je prilika da na vaše stavove silno utječu ljudi kojima ste okruženi. A pod ljudima kojima ste okruženi smatram i one u stvarnom svijetu – vaše prijatelje, partnere, suradnike na poslu – ali i one u virtualnom svijetu koji vam iskaču na Facebook ili Twitter feedovima. Njihovi stavovi oblikuju vaše, ali i važnije od toga, način na koji ih iznose utječe na način na koji ćete vi iznositi svoje stavove.

U ovakvim tekstovima obično stavljam tonu referenci i ispričat ću se odmah što ih je danas manje. Proučavam ovu temu posljednje tri-četiri godine, puno je referenci već navedeno u prethodnim tekstovima (prvi dio, drugi dio, treći dio, social media). Ako pronađete tvrdnju koja vam ne zvuči logično, a nisam je linkala, slobodno me pitajte i dat ću vam izvor.

Sjećate li se Trumpove predsjedničke kampanje? Ne govorim sada o Cambridge Analytici koja je zapravo samo otkrila ono što smo već uglavnom znali: big tech kompanije (Google, Facebook, Twitter) sakupljaju o nama tonu podataka, tzv. behavioral data koji služe za predviđanje našeg ponašanja sa zastrašujućom točnošću. (Ako vas više zanima o toj temi, preporučujem knjigu Surveillance Capitalism koja detaljno objašnjava sve mehanizme kojima je to omogućeno.) Govorim zapravo o njegovom narativu koji je gurao u svakoj prilici: on je sirov (pravi balkanski krkan, rekli bi neki), on je bezobrazan, on otvoreno laže ili koristi činjenice kako mu najbolje odgovaraju, kad ga se ulovi u laži, on besramno viče fake news i tako dalje… Zašto je to važno? Jer često vidimo posljedice stvari, zaboravljajući da one imaju uzroke. Tako danas vidimo da više od 50% Amerikanaca nimalo ili jako malo vjeruje medijima, što je vjerojatno najviši postotak u povijesti (link) i taj postotak rapidno pada iz godine u godinu (ove godine samo 10% Amerikanaca ima povjerenja u medije – lani je taj postotak iznosio 12%). Vidimo i rast netrpeljivosti, netolerancije, iznimne popularnosti rigidno desnih pokreta… A to su posljedice.

Predrasude kao norma

Jedno je istraživanje proučavalo stavove Amerikanaca tijekom predsjedničke kampanje i nakon nje. Zaključak: nisu ljudi postali desniji ili radikalniji, nego svoje stavove izražavaju radikalnije i desnije. A za to jest odgovoran Trump. Naime, čovjek na poziciji moći – možda i najmoćniji čovjek na svijetu – uspio je izgovoriti sve najgore predrasude o ženama, o Hispanoamerikancima, o crncima, o moćnim ženama, o političkim protivnicima, o medijima… i za to je nagrađen mjestom predsjednika. U prijevodu: nema posljedica za loše ponašanje, nema posljedica za zadrtost, nema posljedica za laži. Odnosno ima, ali to nije kazna – već nagrada. I to dobra, čvrsta, opipljiva nagrada.

Što god mislili o Trumpu, činjenica da u demokratskom društvu koje – nominalno barem – podržava vrijednosti demokracije, uvažavanja, tolerancije… netko može izgovoriti sav niz predrasuda, zadrtosti i raznih fobija, što pristojan svijet uglavnom ne izgovara (a i pozitivni pomaci posljednjih 10-ak godina u društvu učinili su da je takve ideje nepristojno izgovarati), i za to biti nagrađen pobjedom na izborima, znači da svatko može isto. Ona zamišljena linija najnižeg diskursa koje društvo dopušta spuštena je niže, a sa svakom godinom njegova mandata spušta se još niže. Zašto? Jer nam se može. Jer je prije samo pet godina bilo prilično nezamislivo poricati ideju temeljne jednakosti spolova, a danas je savršeno normalno, srednjestrujaški, tvrditi da je ženama mjesto u kuhinji, a ne u upravnom odboru.

I mi smo imali svoje trumpove i trumpiće. Posebno mislim na nesretnu Karamarko-Petrov vladu, ne zbog ekonomije ili političkih odluka, već zbog normalizacije radikalnog diskursa u kojem članovi Vlade daju legitimitet proustaškom Bujancu gostovanjima u Bujici (kao što je Trumpova administracija beatificirala Breitbart i Alexa Jonesa), u kojem supruga premijera hoda u zabranaškoj povorci za ukidanje ženskih prava, u kojem podivljala gomila urla Za dom, a policija tvrdi da ih je nemoguće procesuirati, u kojem marginalni lik sa šanka mačetom udara po ostacima ostataka hrvatske kulture, istovremeno financirajući pročetničku propagandu. Na stranu političke odluke – diskurs mržnje je normaliziran u javnom prostoru i od toga smo – s Plenkovićem – nešto malo otklizali prema površini te septičke jame, ali izašli još nismo.

Zašto je to sve bitno danas i zašto će biti bitno 2020. i kakve sve to veze ima s fake newsom? Pa velike. Trump je s krajem ljeta najavio par bitnih stvari.

Borbe u najavi

Prvo, najavio je financiranje grupe čiji je primarni cilj borba protiv glavnih medija. Na popisu su New York Times, Washington Post, Huffington Post, Buzzfeed… Trenutačno se prikuplja novac za tu borbu, a kako on to misli činiti? Pa, ideja je financirati istražitelje koji će napadati i istraživati upravo glavne medije i istaknute novinare. Sav prljavi veš sigurno će biti iskorišten u kampanjama dodatnog demoniziranja medija. A osobno – vjerojatno će se koristiti i čitav niz podmetanja i laži. Ne zato što je to Trump, već zato što je čitav koncept napravljen upravo po tom modelu – spaljena zemlja pod svaku cijenu. I da budemo jasni – postoje organizacije čija je svrha razotkrivanje predrasuda i lažnih vijesti koje plasiraju mediji – čisto da čitatelji budu svjesni kome je u interesu – ali ovo je jedna druga razina.

A drugo, najavio je otvoreni rat protiv društvenih medija. Taj rat nije nov, traje već 3 godine kroz razne pritiske, ali sada je intenziviran. Posljednjih mjeseci Trump i njegova administracija otvoreno napadaju Facebook, Twitter i Google, optužujući ih za predrasude prema konzervativnoj opciji – iako realno, za to ne da nema nikakva dokaza, već im spomenute platforme i te kako idu na ruku (članak o tome kako Facebook dopušta Trumpovoj kampanji da otvoreno laže pročitajte ovdje). Trumpov voditelj kampanje Brad Parscale otvoreno se već nekoliko godina – putem Twittera! – hvali suptilnim i manje suptilnim pritiscima na Facebook, Google i Twitter. Zašto je to važno? Nema nikakvog dokaza (postoji čitav niz članaka o tome, preporučujem vam da sami potražite) da postoje liberalne predrasude big tech kompanija prema konzervativnim idejama. Svi jaki desni igrači svoju su popularnost stekli primarno putem društvenih mreža. To bi bilo kao da se Pernar odluči vikati da je Facebook nepravedan prema njemu.

Dodatno, krajem kolovoza potiho se provukla vijest koja jest bitna, a prema kojoj će Trump uskoro krenuti na Section 230 – odnosno na dvadeset i šest riječi (na engleskom) koje su stvorile internet. Što je još gore (nije Trump jedini negativac), članovi obiju stranaka u Kongresu napadaju upravo Section 230. Republikanci jer tvrde da big tech kompanije tako cenzuiriraju desne ideje, a demokrati jer tvrde da taj komad zakona omogućava big tech kompanijama nesmetano narušavanje privatnosti i slobodne volje korisnika,

Krivi su

I što je najgore – i jedni i drugi imaju pravo. Big tech – ovdje mislim na Google, Facebook i Twitter primarno – doista određuje što ćete vidjeti, na što ćete obraćati pažnju, kakvo ćete mišljenje imati. Facebook je tome pokušao doskočiti uvođenjem fact checkera (u Hrvatskoj je to Faktograf), ali se pokazalo da i to ima svojih ogromnih mana. Naime, proces odabira partnera za provjeru činjenica u najmanju je ruku problematičan, a sam Zuckerberg je, na Kongresnom saslušanju, prilično lagao dok ga je objašnjavao. Istovremeno, da, Google i Facebook doista zadiru u v(n)ašu privatnost na načine koji su teško zamislivi. I samim zadiranjem utječu na naše stavove, način oblikovanja mišljenja, na ideje koje su nam važne.

I gdje smo sada?

Povjerenje u medije veoma je nisko.

Povjerenje u političare još je niže.

Trump sada udara na društvene medije – i sasvim realno, pitanje je dana kada će se isto nepovjerenje preliti i na nas. Možda ga potegne neka radikalno desna opcija (Željka Markić je već zapomagala oko toga). Možda se ponovi Di su pare? slučaj pa netko opet izleti s takvim idejama. Ne znam, ali sigurno je da će gubitak povjerenja biti univerzalan, globalni.

Dakle, čeka nas svijet u kojem ne vjerujemo nikome i u kojem nas sa svih strana zasipaju lažne vijesti, podmetanja, manipulacije, narušavanja privatnosti i osobnih sloboda i generalno čušpajz u kojem je teško vidjeti što je gore, a što dolje.

Zašto je to sve važno?

Politika je zapravo način određivanja prioriteta i vrijednosti u društvu. Kroz politički diskurs – više od konkretnih odluka, zakona i propisa – postavljamo temelje ponašanja i iskazujemo vrijednosti do kojih mi kao društvo držimo. Kroz politički dijalog možemo najbolje sagledati izazove, argumente, mogućnosti koje su nam na raspolaganju. A moje pitanje sada je – ako nemamo medija i ako nemamo društvenomedijskih platformi, gdje se taj dijalog treba odvijati? Na trgovima? To smo davno odbacili. Gdje ćemo mi, kao obični ljudi koji, eto, čine to društvo, razgovarati o idejama, gdje ćemo se sukobljavati, gdje ćemo argumentirati?

A istovremeno nas upravo ti društveni mediji čine podjeljenijima nego ikad, između ostalog zato što su omiljeno igralište manipulatora i političara.

Moje predviđanje je: do kraja 2020. povjerenje u društvene medije bit će jako, jako nisko. Oni će bez sumnje pokušati uvesti neke promjene (Facebook je već najavio zapošljavanje novinara) i pokušati dovesti stvari u red, ali realno, govor mržnje cvate na internetu i mislim da smo prošli točku u kojoj ga je moguće zauzdati i vratiti pod kamen ispod kojeg je ispuzao.

A istovremeno nas čekaju jako važne debate: ona o klimatskim promjenama, ona o održivosti, ona o prihvaćanju drugačijih jer ove migracije neće stati tako skoro, ona o multikulturalizmu, ona o budućnosti čovječanstva i planeta. Samo mislim da se one neće odigrati.

 

Disklejmer: autorica NIJE članica niti simpatizerka niti jedne političke stranke ili opcije. Svi stavovi izneseni u tekstu su moji, baš kao i svi zaključci, bili oni ispravni ili pogrešni. Zabranjeno je prenošenje bez pismenog dopuštenja autorice.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *