Navigation Menu+

Tinder, smartphone romanse, Google search, 4chan, snaga konformizma i kako stvoriti arhivu

Posted on Dec 17, 2017 by in eseji, trendovi | 0 comments

Kada ne postoji razlika između onlineoffline svijeta, kada su se oni spojili i preklopili, sve što se događa na online svijetu jednako je vrijedno kao i ono u offline svijetu. Bračni terapeuti bave se Tinderom na partnerskim mobitelima. Refediniramo što znači varanje: je li to koketiranje s nekim u klubu ili baru, je li to odlazak u krevet s nekim ili su to dopisivanja putem WhatsAppa ili Messengera. Kako definiramo privlačnost? Je li to zgodan i sređen Facebook profil, niz dobrih selfieja na Instagramu, ili je to osoba koju vidimo uživo?

Prije nego odgovorite s naravno, samo uživo se računa, imajte na umu da je sve veći broj razvoda potaknut online preljubima i da američki sudovi kao razlog za razvod uredno prihvaćaju i dokaze o online nevjeri, ali i dokaze da partner(ica) provodi previše vremena na online igrama. I upoznajemo se online: prema nekim statistikama, čak 19% američkih mladenki tvrdi da su partnere upoznale online. Svega godinu dana ranije, istraživanja su govorila o samo 5%. I stavovi prema online datingu se mijenjaju: kako kod mladih, tako i kod onih od 60+.

I opet, nije ovo rentanje u smislu “nekad je bilo bolje”. Upoznavanje potencijalnih partnera uvijek je stresno i teško i naporno, mislim da ne postoji doba u povijesti u kojem upoznavanje potencijalnog partnera nije bilo teško i problematično. Appovi kao rješenje? Zašto ne!

Istovremeno, aplikacije, dating appovi, društvene mreže (Facebook, Twitter, Instagram, Snapchat…) odgovorni su za sve veći broj psiholoških tegoba. Govori se o ovisnosti o Facebooku (ponavljam, činjenica da on izaziva ovisnost njegova je značajka, a ne slučajno nastali bug), govori se i o tome da je učestalo korištenje društvenih medija povezano s osobnim osjećajem društvene izoliranosti – drugim riječima, što netko češće i više koristi društvene medije, primarno Facebook, to je jači njegov ili njezin osjećaj društvene izoliranosti. A već dugo se zna da je društvena izoliranost najotrovnija za ljude – osjećaj prihvaćenosti, emocionalne bliskosti, prijateljstva… to je ono što izravno korelira s osjećajem osobne sreće pa i s dugovječnošću. Istovremeno, korištenje Facebooka (čak i kod onih koji to čine kako bi podijelili svoje supercool i zanimljive živote) izravno je povezano s osjećajem izolacije i usamljenosti. Ovdje je neki presjek studija koje se time bave: LINK.

Tinder još uopće nije sustavno istražen i teško je zapravo reći kakav će biti njegov utjecaj na emotivnu stabilnost njegovih korisnika. I zapravo, ono što će biti zanimljivo promatrati jest kako se mijenja uobičajen način osobnog kontakta: kako se pronalazimo, kako se prepoznajemo, kako se razumijemo. Ono što se meni čini – iako nemam nikakvih dokaza za to, izuzev vlastitog promišljanja i 40 godina života na Zemlji – jest da nas i on na neki način emotivno zatvara u mjehur. Na Tinderu dobivamo partnera po narudžbi (ne samo na Tinderu, na dating appovima generalno): biramo prema preferencijama izgleda i nekih navedenih karakteristika. Možda idealistično (ili humanističko) gledanje na stvari, ali zanima me vidjeti što takav način povezivanja i sklapanja ljudskih veza čini za našu ljudskost. Za seksualnost i seksualne potrebe čini mnogo; pravo emotivno povezivanje događa se ipak na nekoj drugačijoj razini i nisam sigurna da je ovo pravi put.

Možda pretjerujem. Ali pogledajmo što su nam 2016. i 2017. zorno pokazale kada je o digitalnom svijetu riječ: naš sustav vjerovanja online vijestima, Googleu i Facebooku, te onaj slavni echo chamber, doveli su do toga da internetski meme postane predsjednikom (mislim na Trumpa, sve paralele s Hrvatskom u očima su promatrača). Google i Facebook zajednički su uspjeli ono što se činilo nemogućim: doslovno su promijenili političku sliku svijeta i u prvi plan gurnuli urote, zavjere, nepismenost, neobrazovanost i mržnju. Naravno, sve to postoji i u onom proverbijalnom stvarnom svijetu, no Google je savršen način da se takve ideje promoviraju, jednostavno zahvaljujući činjenici da je on internetska tražilica, bez konkurencije najpopularnija na svijetu, a Facebook je pak najjeftiniji kanal distribucije sadržaja. Svakog sadržaja, pa tako i mržnje, ksenofobije, homofobije, rasizma, netolerancije. I dok će možda dio sadržaja koji se distribuira preko Facebooka biti promatran s dozom zdrave skepse (kao zorni primjer dajem – odbijam staviti link na taj internetski spam koji se naziva portalom – dnevno.hr i njegovo prenošenje prosvjeda protiv neratifikacije Istanbulske konferencije – vrlo jasna popkulturna referenca na Sluškinjinu priču prevedena je za čitatelje Dnevnog u “obukle su se u biskupe”), Googleu se vjeruje. Skoro pa bez ostatka. U praksi: ako nešto uguglaš, očekuješ da će Google dati točan rezultat. Neće, naravno. Google nije enciklopedija. Google je repozitorij linkova rangiranih putem algoritma prema ključnim riječima, relevantnosti, kvaliteti web-sitea – u prijevodu, prema čitavom nizu tehničkih parametara. Kako drugačije objasniti četvrti rezultat na hrvatskom Googleu na pojam “homoseksualnost”  – tekst je na portalu naziva Sloboda, a nakon tri rezultata s Wikipedije, dolazi tekst pod nazivom “I dalje mislite da je homoseksualnost ‘prirodna’? Ovi podaci će vas šokirati”. Čak i snippet na Googleu otkriva da je riječ o sadržaju koji promiče mržnju, ali svejedno je na četvrtom mjestu. Usput, samo kao cveba da bolje razumijemo svijet: kada ukucate “lezbijke”, Google će vam ponuditi pretragu “lezbijke bolest”, a i čitav niz linkova koji tematiziraju ženski seks. Toliko o tome.

Istini za volju, Google se trudi ukloniti takav sadržaj. S tražilice je tako prognan NaturalNews, portal koji promiče razne teorije zavjere, protivi se cijepljenju, uzimanju lijekova i još koječem lijepom iz tog legla. Nakon što je čitav niz američkih mainstream medija problematizirao Googleov algoritam i pozicioniranje sadržaja, uklonjena je čitava gomila alt-right i drugih sajtova koji promiču mržnju i ekstreme. I to je problematično, naravno. Prvo, Google nije urednik. Google je repozitorij. Drugo, kako odrediti što ostaje, a što se skida? Dio sadržaja ukida algoritam. Ali algoritam je slijep – vidjelo se to usred Facebook rata lijevih i desnih frakcija hrvatskog interneta: zbog širenja fašizma skinute su i vrlo antifašističke stranice. Razlog? Facebookov slijepi algoritam – vrlo sličan onome Googleovom – ne može razaznati koja je fotografija postavljena s namjerom veličanja fašizma, a koja s namjerom promocije. Kako bi i mogao? Za to je potreban ljudski faktor, potrebno je uredništvo, a uredništvo Facebooka samo po sebi poništava ideju društvene mreže, živog organizma koji stvaraju svi njegovi korisnici, isto kao što uredništvo Googlea poništava ideju tehnološke nepristranosti. (Istini za volju, Facebook ima uredništvo koje ima jedan zadatak: identificirati što će vam biti zanimljivo vidjeti u feedu i prema tome prilagođavati algoritam kako biste bili još ovisniji o njemu.)

Ljudski je faktor odlučio poskidati antisemitski, rasistički, urotnički sadržaj s Googlea. Ljudski je faktor odlučio kazniti sve koji na hrvatskom Facebooku koriste riječ k******i (ako je upotrijebim u ovom tekstu, skinut će i mene). Google i Facebook se pokušavaju boriti protiv bujice koju su otvorili stvaranjem platforme za širenje svakojakih ideja, čak i onih koje pristojna društva odbacuju, ljudski je faktor taj koji se pokušava boriti protiv lažnih vijesti. I koji gubi taj rat.

Ali koje su vijesti istinite? I kako ćemo razlikovati istinu od laži? Ona nacistička ideja o stoput ponovljenoj laži koja postaje istinom sjajno se vidi na hrvatskom web prostoru: od toga da je Saša Cvetojević direktor hrvatskog Facebooka, do čitavog niza laži o Vesni Pusić pa sve do suptilne manipulacije vidljive na vijesti o prosvjedu pred Vladom RH: feminističke grupe obukle su se, piše prilično čitan portal, u biskupe. Za prosječno obrazovanog čitatelja to je istina i ništa osim istine, a ako se ponovi još koji puta, a posebno ako to još netko prenese, to postaje istina. I uopće se neću iznenaditi ako za par mjeseci, u novoj rundi rasprava, pročitam da su feministice i antikatolkinje, antiHrvatice koje prosvjeduju obučene u biskupe. I stvari postaju ozbiljnije u našem složenom svijetu. Na primjer, nakon pucnjave u Las Vegasu, Facebook je postavio svoj “crisis response” site (možda ste vidjeli: onaj feature kada se ljudi u pogođenom području označavaju kao “safe”). Na tim crisis response stranicama na Facebooku nalaze se osnovne informacije o samom događaju: bila to prirodna katastrofa ili teroristički napad. I sve je to super, a onda se dogodi Las Vegas i pucnjava s desecima mrtvih i ozlijeđenih, a na toj stranici završi fake news s alt-right sajta koji tvrdi da je počinitelj poludjeli ekstremni ljevičar. Isto je prošao i Google: nekoliko je sati među top hitovima na Googleu bila vijest o ljevičarskom ubojici iz Las Vegasa. I Google i Facebook su kratko objavili da rade na problemima koji su doveli do toga da lažna vijest završi među top hitovima.

A to je ekstremni primjer. Puno ih je sitnijih, manje vidljivih, suptilnijih. Primjera poput feministkinja koje se bore protiv nasilja nad ženama u Zagrebu – a koje sumanuti portali opisuju kao “žene koje su se obukle u biskupe”. Primjera poput laži da su neki socijalistički političari promijenili ime. Primjera poput suptilnih laži i dezinformacija koje na kraju stvaraju klimu polariziranosti i “mi protiv njih”. A u svemu tome Google i Facebook ne pomažu. Na screenshotu koji sam priložila dva su portala koja su otvoreno homofobna (četvrti i peti rezultat).

Zanima me, doista me zanima, kako će povjesničari jednoga dana stvarati kronologiju današnjeg vremena. Da, imamo knjige, da imamo digitalne arhive mainstream medija. Ali kako ćemo spremiti Twitter kampanje? Uostalom, hrpa vanjskopolitičkih problema zapadnog svijeta kreirana je na Twitter accountu Donalda Trumpa. HNS-ov Vrdoljak je zbog jednog tvita u kasni noćni sat podnio ostavku. Kako će se povijest nositi s gomilom internetskog junka koji je uplovio u mainstream i sve jače definira društvenu klimu? Kako ćemo pamtiti svoju povijest, kako ćemo pričati svoje priče? A povijest je važna, oni koji je ne poznaju, osuđeni su na to da je ponavljaju, kao što se Hrvatskoj događa posljednjih godina.

Kako ćemo se mi kao vrsta nositi s digitalnim svijetom u kojem sve može biti i ne mora, u kojem smo digitalno sveprisutni, a konkretno, stvarnoživotno usamljeni i tužni? I gdje je tu prostor kreacije, emocija, strasti koje nisu one najniže? Kako se nositi s videima koje kreiraju botovi, sa sadržajem koji se stvara botovski, s gomilom laži i besmislica koje provaljuju u mentalni prostor svakog od nas i to kroz najneposredniji kanal – naš osobni mobilni uređaj? Ono što vidim kao najgoru posljedicu jest poravnavanje s najnižim faktorom: niskost rađa niskost, a u sljedećem okretanju kotača ne idemo više, nego još niže i niže i niže. Nisam psiholog ni sociolog – osim hobistički – i sve me ovo zanima kao znak vremena. A rekla bih da su vremena koja nas očekuju veoma okrutna i svirepa. Jer u vrlom novome svijetu digitalne svepovezanosti toliko smo imuni na svaku vrstu nasilja, okrutnosti i užasa, toliko smo verzirani odbacivati sve drugačije od nas, toliko smo imuni na tuđu bol, da sve ovo može završiti jedino okrutnošću.

A ljudska je vrsta, to nas povijest uči, doista sposobna za neviđenu svirepost, kada se okolnosti tako poslože. Meni se čini da upravo gledamo poslagivanje.

 

 

I jedan jako bitan disclaimer, ako ste došli do kraja: osobno nisam sigurna da je skidanje sadržaja i stranica, ma kako mi osobno odbojan i mrzak bio sadržaj koji promoviraju, najbolji način civiliziranja internetskog svijeta. Štoviše, imam puno osobnih problema s time i mislim da je sloboda govora jedno vrijedno ljudsko pravo koje treba braniti pod svaku cijenu, makar to značilo otrpjeti direktno, dnevno, bitno…

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *