Navigation Menu+

Ljubav u doba algoritma, online sigurnost, ruski hakeri, stanje demokracije koju sruši Facebook i Saša Cvetojević

Posted on Dec 10, 2017 by in eseji, trendovi | 0 comments

U neko davno doba prapočetaka interneta, postojale su news grupe i postojao je IRC. To je bio moj prvi izlet u svijet digitalnog: čekati 10 navečer pa pokriti jastukom modem koji se spajao uz beskrajno krčanje i krčanje (pa tako nekoliko puta, dok konačno ne bi uspostavio vezu) i spojiti se na #croatia. To je bio online kanal za razgovor i na njemu je isprva bilo toliko malo ljudi da smo se ubrzo svi međusobno upoznali. Kasnije je došao ICQ i došao je Monitorov forum, pa i još neki forumi. Ali ovo nije priča o povijesti interneta u Hrvata, nego o nečem drugom. Sve to vrijeme na svim smo tim kanalima razgovarali o svemu i svačemu. Izmjenjivali privatne poruke i mailove. I sve to vrijeme, kada smo govorili o životu koji inače vodimo, govorili smo IRL, odnosno u stvarnom životu. Kao, u stvarnom životu je ovako ili onako. Postojala je ta neka granica, možda posve tanka i iluzorna, ali ipak granica, između virtualnog svijeta online news grupa i chatova, između foruma i stvarnog života. Razdvajali smo ono što se zbiva u virtualnom prostoru, od  onoga što se zbivalo u stvarnome životu. I ti su se svjetovi, naravno, preklapali, ali ipak je postojala potreba da se naglasi taj stvarni život koji je nešto drugačije od ovog virtualnog.

A onda je došao Facebook. Bez obzira na čitavo more knjiga koje su ispisane o društvenim medijima ili društvenim mrežama (za posve je drugu temu koji je od ovih izraza točniji: osobno smatram da svaki pokriva drugi spektar značenja i sklonija sam govoriti o društvenim medijima), tek počinjemo donekle razumijevati temeljitost promjene koju su Google i Facebook donijeli sa sobom, svaki sa svoje strane. I pod time ne mislim na Facebook oglase kojima je, naravno uz pomoć ruskih hakera, Trump došao na vlast, ne mislim na Pepe the Froga, ne mislim niti na poplavu fake newsa i vrlo neučinkovite načine na koje Google i Facebook pokušavaju zaustaviti poplavu govora mržnje, diskriminacije i laži koja je provalila u mainstream. Mislim da nas je digitalizacija svijeta promijenila na svaki način: promijenila je način na koji se upoznajemo, zaljubljujemo, stvaramo sliku svijeta, sliku o sebi, sliku o vezama  i odnosima, sliku o društvu. Promijenila je način na koji dolazi do ljudskog kontakta, promijenila je spektar važnosti stvari kojima se bavimo, promijenila je način na koji gledamo, mislimo, promišljamo…

Radi potpunog razotkrivanja moram reći da imam 40 godina pa je donekle moguće  da sam kao iz one pošalice: ako se nešto novo u svijetu pojavi u prije 35., to je sjajno i zanimljivo i u tome možeš napraviti karijeru, a ako se pojavi nakon 35. godine, to je abominacija i užas i treba ga zabraniti. Radi dodatnog razotkrivanja, posljednjih 12 godina bavim se raznim oblicima internetskog poslovanja, od stvaranja sadržaja do digitalnog marketinga, i dosta dobro razumijem kako funkcionira taj omrznuti “algoritam” (zapravo nije jedan, ali o tom po tom).

Pišem ovo nedugo nakon najvećeg internetskog rata ljevice i desnice, nakon dokidanja ljevičarskih i desničarskih stranaka, nakon bananja ljudi koji koriste određenu omrznutu riječ i nakon najsuludijeg širenja laži koje sam vidjela – mislim na ono da Saša Cvetojević zapravo upravlja hrvatskim Facebookom. I pišem ovo nedugo nakon što je određena opskurna udruga zatražila od Vlade RH da Facebooku objasni pravila igre na hrvatskom prostoru. I sve je to zapravo savršena ilustracija svijeta koji se događa oko nas, na pragu 2018. godine. Živimo u svijetu u kojem je jedna Facebook stranica (nebitno sad koja, bilo koja politički obojena) stvarna kao što su prije 20 godina stvarne bile tiskane novine. I u kojem se rušenje te stranice smatra političkom pobjedom, ravnom valjda bacanju Molotovljevog koktela na redakciju suprotnog tabora. Istovremeno smo mogli gledati kako bijesna masa dijeli očitu laž (inače, riječ je o prvoaprilskoj šali) da je jedan poduzetnik istovremeno i direktor  hrvatskog Facebooka i osoba koja je najodgovornija za “ljevičarsku propagandu”. A onda je, da bizarnost bude potpuna, Ž.M. zatražila zakonsku intervenciju poslovanja američke globalne kompanije.

Mislio bi čovjek, još jedan dan u njuzbarovskoj državi. Ali malo je kompleksnije od toga. Redom: priča o Cvetojeviću, iako očita izmišljotina, izvrsno pokazuje da postoji publika za što luđe, to bolje, publika koja je sklona povjerovati svemu što potvrđuje njen narativ. Nije bitan sad Saša, navodim primjer jer je priča očito suluda, mogla bih navesti i primjer podjele paketa u privatni katolički vrtić i priču koja se vrti online da u vrtić ide ministričina kćer. Nigdje nema potvrde te priče, ali se svejedno vrti kao istinita (večeras sam je čula u kafiću, kako je ekipa 30-godišnjaka navodi kao fakt), iako je i bez tog dodatka dovoljno sramotno ono što se stvarno dogodilo. Birtijski tračevi, ulična prepucavanja, informacije “iz prve ruke” jer netko zna nekog tko zna nekog, a taj netko je čuo od tetkine sestrične susjede – sve ono što, drugim riječima, ne bi smjelo uzimati prostor javnog diskursa, sada je mainstream, sada je nešto čime se bavimo, nešto što ulazi u medije. Štoviše, dnevnici i vijesti – osim portala, čak i onih kao ozbiljnih – svakodnevno prenose Facebook statuse i objave kao vijesti.

Sjećate se onog stvarnog života s početka teksta? Granica je nestala. Ali s tom granicom prevalila se brana luđaštava, teorija urote, potpunog urušavanja javnog diskursa – od nepismenosti, do načina komunikacije – koja je prije virtualni proverbijalni Divlji Zapad čuvala od stvarnog života, od pristojnosti u javnoj komunikaciji, do tema koje su vrijedne razgovora. Svi koji su imali ikakav kontakt s online svijetom još devedesetih dobro znaju da je i tada bilo svakojakih luđaštava online: teorija urote i zavjere, suludih političkih agitiranja, beskrajnih napada internetskih trolova, prijetnji, prostakluka, pornografije koja je zakonski kažnjiva… A sada je sve to dio našeg svakodnevnog diskursa.

A to nas dovodi do pokušaja obuzdavanja takvih informacija. Kilometri i kilometri teksta ispisani su na temu Facebooka koji je urušio institucije demokratskog društva u trenutku kada je Trump pobijedio. Ne mislim da je Trump bio baš taj koji je zadao konačni udarac zapadnoj demokraciji: mislim da su to prije učinili gramzivost, korupcija, kriminal i osjećaj zaštićenosti političkih elita. Ali uzmimo tu tezu kao točnu: da su ruski hakeri (kako to gordo zvuči, a vjerojatnije je riječ o klincima koji su štancali postove!) doista pomogli Trumpovom dolasku na vlast. Tko god stajao iza Trumpove digitalne kampanje, jednostavno je napravio domaću zadaću: istražio je tržište i plasirao ljudima informacije koje su oni preuzeli kao točne. Facebookov je algoritam takav: gurnut će vam u fokus stvari s kojima rezonirate. Štoviše, uredništvo News Feeda (niste valjda mislili da vam u feed stvari upadaju slučajno?) ponosi se time što može posve precizno ustanoviti koji sadržaj želite, a koji ne želite vidjeti. Iako, Facebook svoj algoritam krije kao zmija noge: neke od stvari koje navodim znam iz iskustva 7-godišnjeg rada u digitalnom marketingu i pokušaja da nadmudrim stroj i izvučem maksimalnu vrijednost za svoje klijente. No, da se držim teme: Facebook vam u fokus gura ono što je unutar vašeg opsega interesa. Pomaže vam stvoriti i zadržati vaš balon unutar kojeg ulaze samo stvari koje odgovaraju vašem svjetonazoru, a sve ostale se jednostavno filtriraju. To vrijedi za odabir prijatelja, stranica, vijesti… Ali sve je to dobro poznato i opisano, ja sam u prethodnim člancima ovdje pisala dijelom i o tome.

Mene ne zanima tehnologija u pozadini svega toga: zanima me što ti baloni čine ljudskom principu u nama. Ne zanimaju me podaci koje Facebook ima o meni: vrlo vjerojatno zna sve što može znati i vjerojatno zna previše. Što će s tim podacima? Pretpostavljam da će ići dalje u smjeru razvoja svog algoritma u kojem mi nudi sliku savršenog života, gura mi svjetonazorski bliske teme i postove i generalno me pokušava učiniti ovisnom o sebi. Usput, da, Facebook jest dizajniran tako da stvara ovisnost – to nije bug, ni neugodna popratna posljedica – to je njegov feature, zato je uspješan. (A taj feature možemo nazvati jednostavnim brisanjem granice između stvarnog  i virtualnog svijeta, između pretvaranja da  smo neki nick  na ekranu uz zgodnu sličicu i stvarnog lica koje ima stvaran život, ali samo pozitivne njegove dijelove pušta online, publici koja prati.)

No, ok, što čini onom ljudskome u nama?  Osim dopaminskog i endorfinskog fiksa koji dobijemo na svaki lajk i na svako srce i na svako “lijepa si” ispod profilne slike, otvara nam prostor sigurne komunikacije. Tu smo, tu su naši (s kojima smo svjetonazorski veoma bliski),  tu se možemo razmahati, tu su ljudi koji će zajedno s nama uskočiti u borbu s mrskim ljevičarima/desničarima/neoliberalnim gadovima/komunjarama/ustašama/četnicima/feministkinjama/macho frajerima… ubacite dalje podskupinu po izboru. Razgovaramo s ljudima s kojima dijelimo svjetonazor i to je super, osim što nam to uzima dio osobnosti: kako se možemo razvijati, ako nismo prisiljeni preispitati svoje stavove? Kako rastemo kao ljudi, ako smo okruženi samo onima koji nam povlađuju? Kako razmišljamo, ako nismo prisiljeni argumentirati? Kako, zaboga, bivamo ljudi, ljudi koji su prisiljeni na toleranciju, uvažavanje, pristojnost? A online svijet  ne traži pristojnost. Traži zabavu, traži krv, traži prostakluk, traži trač, traži najniže u ljudima. Da se razumijemo, veliki sam fan onlinea, veliki sam fan novih tehnologija, u onoj nekoj klasifikaciji potrošača, ja sam early adopter, osoba koja među prvima prihvaća novitete i novotarije. Lako ih prihvaćam, brzo ih učim, zapravo volim taj element novoga. Ali to svejedno ne znači da sam slijepa za loše strane tih novih tehnologija.

I tako danas imamo medije ispod čijih članaka traju beskrajna vrijeđanja i teče kanalizacija ljudskosti. Nekad se užasnem kad se prisjetim da su ti ljudi oko nas, da ih možda srećem u trgovini ili u tramvaju, ili još gore – da su to ljudi koji su u nekoj mojoj blizini. Online se, isprva zaštićen anonimnošću, isprva prostor potpune slobode, prelio u stvarni svijet i sa sobom povukao kaljužu. U Americi je iz te kaljuže isplivao Trump, u Hrvatskoj Živi zid i U ime obitelji. Ono što je nekad davno bila neobrazovana i neartikulirana margina, danas je mainstream koji zahtijeva svoja prava i svoj glas. I što je najgore – dobiva ga.

Pratim podcaste, jedan od dražih mi je 99% Invisible. I na tom sam podcastu slušala emisiju posvećenu alt-right neredima u SAD-u te granici između govora mržnje i slobode govora. Zanimljiva činjenica za promišljanje doma: i lijevi i desni se pozivaju na slobodu govora kada u stvari brane neku  varijantu netolerancije i mržnje. Naravno, svatko iz svog spektra. No, u tom podcastu čula sam podatak koji mi je dao misliti: jedno je američko sveučilište provelo istraživanje o tome što ljudi doživljavaju kao dopušteno u javnom diskursu (sjetimo se, Amerikanci su uspjeli izabrati čovjeka koji je mizogini rasist i lažov i nema problem to izbacivati u javnom govoru. S druge strane, hrvatska politička scena je… pa, hrvatska politička scena.). Istraživanje je provedeno dvaput: prvi put malo prije predsjedničkih izbora, a drugi put malo poslije. Razmak između dva kraka istraživanja bio je oko 6 mjeseci. Pokazalo se da je u drugom istraživanju, onom nakon izbora, kod većine ispitanika neovisno o preferencijama, dakle i kod konzervativnih i kod liberalnih, i kod onih koji se smatraju  otvorenijima i kod onih zatvorenijih, rezultat bio isti: smatrali su da je sada u javnosti dopušteno mnogo više nego prije. Na posljetku, mizogini rasistički lažov nagrađen je mjestom najmoćnijeg čovjeka na svijetu iako izgovara stvari koje izgovara.

A to je nešto što je lako primjenjivo i kod nas jer je riječ o dobro dokumentiranom i poznatom psihološkom eksperimentu: kada djeca gledaju nasilje (glumljeno, ali svejedno nasilje), a nasilnik bude kažnjen – ne dogodi se ništa. No kada nasilnik bude nagrađen, djeca posežu za nasiljem kao načinom igre. Tako i u javnom diskursu: kada gledamo likove koji bivaju oslobođeni iako su ubili dvoje ljudi (u ovoj rundi), kada gledamo očitu korupciju i kriminal, kada vidimo da ne postoji institut odgovornosti – onda jednostavno smatramo da je i nama dopušteno više; kada slušamo javni govor koji je na granici birtijaških svađa, kada gledamo javne osobe kako su neobrazovane, nepismene, nasilne; kada župani premlate ženu, a njihovi stranački čelnici posežu za obranom “to je njihova stvar”, onda vjerujemo da nema zapreka našem nasilju, neobrazovanosti, nesposobnosti. I da, tu nam Facebook služi kao “echo chamber” koji samo vraća iste stavove, ista promišljanja, isto sve. Ništa nas ne izbacuje iz zone ugode, ništa nas ne tjera da promislimo izvan okvira.

Naglašavam još jednom: ovo nije stav u smjeru “izbrišite Facebook i bacite mobitel u prvu rijeku”. Samo pokušavam skrenuti pažnju na ono što vidim kao problem  i kao negativnu stranu modernog svijeta, a to je  manjak istinskog ljudskog povezivanja koje nije i ne može biti samo na temelju istovrsnih stavova ili zajedničke ljubavi prema memeovima. Mora biti nešto više, dublje, značajnije od dobre zajedničke slike za Instagram ili lajkanja istih stranica. Mora biti nešto iznad ove polarizacije koja nam se događa, a da je nismo toliko ni svjesni, i  nešto veće od gomile lajkova i shareova koje uzimamo kao mjerilo uspjeha.

(Nastavit će se.)

 

P.S. Obično uz ovakve tekstove stavim i  hrpu linkova. Ovoga puta sam lijena preklikati Pocket. Možda sutra ne budem pa svratite, a ako ste baš znatiželjni oko nekih fakata unutra, cimnite me pa objasnim izvore.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *