Navigation Menu+

Pjesmarica: Diamonds and rust

Posted on Nov 8, 2017 by in pjesmarica, Uncategorized | 0 comments

Ne sjećam se kad sam je prvi puta čula. Negdje tijekom odrastanja posve sigurno jer je moj otac bio zagriženi fan Bob Dylana. Ne toliko Joan Baez – usput mi je ispričao da su se posvađali zbog umjetničkog izričaja i da je ona ostala vjerna svom folk zvuku. Petnaestogodišnjoj meni to je bio posve vjerodostojan razlog prekida: umjetnost. Ne znam što se dogodilo između njih, ali znam da je pjesma predivna. Znam da sam je u potpunosti shvatila puno godina poslije nakon što sam je prvi put čula – bila je jesen, jedna od onih ružnih, mokrih i sivih jeseni, bilo je hladno, i vozila sam autoputom prema Zagrebu, kroz kišu i maglu i sivilo. Vrtjela sam postaje i čula prve taktove i odjednom mi je sjela na ono neko mjesto u meni koje je trebalo da netko negdje kaže da se osjećao ovako kao ja tada. I da je preživio da to pretoči u pjesmu.

Now I see you standing
With brown leaves falling around
And snow in your hair
Now you’re smiling out the window
Of that crummy hotel
Over Washington Square
Our breath comes out white clouds
Mingles and hangs in the air
Speaking strictly for me
We both could have died then and there

Meni tako zvuči ljubav. I to ona ljubav o kojoj se pišu romani, ona radi koje se osmjehneš kad netko spomene Ime, ona radi koje se pogubiš, ona koju skrivaš i od samoga sebe. To je ljubav Mostova Madison, to je ljubav u Satima, to je ljubav radi koje se piše loša poezija, to je ljubav koja ostavlja tragove i dugo nakon što završi. To je ona ljubav koja se upisuje u kalendar kao početak i kraj, od koje mjerimo vrijeme.

Ne samo za mene. Ovu sam priču, cijeli roman u par rečenica, pronašla u komentarima ispod ove pjesme. I savršeno sažima sve o čemu Joan Baez pjeva.

back in ’89 i left oklahoma and my 10 year legal career to follow my ex-wife and young daughter to washington state… so i could maintain 50% custody. i left behind a well loved girlfriend and her young daughter. she was unable to move, and i could not see how i could “trade” daughters without possibly losing my own child. i can’t express how difficult it was (and yet, simple and inevitable). i paused outside of oklahoma city and called C—– from a phone booth (pre-cell-phone). we essentially cried at each other for about 10 minutes. every time i hear diamonds and rust i think of that departure and that phone call. 26 years just fall away, and i remember how lost i felt.

Because I need some of that vagueness now
It’s all come back too clearly
Yes I loved you dearly
And if you’re offering me diamonds and rust
I’ve already paid

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *