Navigation Menu+

Vino, entuzijazam, tribidrag i što naprave tri tvrdoglave žene

Posted on May 8, 2017 by in eseji, pisanije, Uncategorized | 1 comment

Priča o vinu priča je o strasti. Kako god je postavili, to je priča o strasti, znanju, trudu. Kako drugačije opisati dane i mjesece provedene u vinogradu, svjestan da je samo dio uspjeha do tebe, tvog znanja i umijeća, a jedan veći dio ostaje ipak u rukama nepredvidivih sila prirode. Na primjer, 2014. godinu hrvatski će vinari pamtiti kao jako lošu. Bila je kišna, hladna, loša za vino. A onda je došla 2015. koja je pak po mnogočem bila sjajna. I evo nas na priči o strasti: bez strasti i ljubavi, tko bi se normalan primio posla koji uključuje toliko težak fizički rad uz toliko faktora iznenađenja – kiša, sunce, toplo, hladno, previše kiše u pogrešnom trenutku, premalo kiše u pogrešnom trenutku, pogreška u vinogradu, pogreška u podrumu, pogreška vinara, pogreška enologa. A čak i da sve prođe kako treba, opet su tu zakoni tržišta koji u jednom trenutku mogu odlučiti da im je, na primjer, dosta graševine i da je sad u modi chardonnay.

Vina na kušanju. Crljenak kaštelanski ili tribidrag ili zinfanfel ili primitivo.

Za mene je vino relativno nedavno otkrivena ljubav. Da, istraživala sam i prije, ali kao i mnoge druge stvari, vino je u moj život ušlo malo nakon što sam morala iz prehrane izbaciti masu namirnica. Pa sam otkrila kreativnost. A uz moju je kreativnost došlo i vino. I dalje učim o vinu, ali skoro od početka našeg druženja – vina i mene – otkrila sam da najviše volim ono što sam zvala “seljačkim” sortama. Nisu to seljačke sorte, to su autohtone, male sorte koje se, čisto tržišnih razloga radi, mnogo manje komercijaliziraju od velikih svjetskih sorti (cabernet sauvignon, merlot, chardonnay, sauvignon blanc, malbec…). A kako se manje komercijaliziraju, onda se na njih i manje primjenjuju neke tehnike “šminkanja” i uglačavanja. Pa su onda vrlo često tradicionalnog šmeka, onako kako je to još moj did radio. Naravno, pretjerujem, ali nije daleko od istine. Teran se tek posljednjih 10-ak godina počeo isticati kao potencijalno velika sorta, debit tek pokazuje što sve može biti, maraština iskače kao zanimljiva sorta, drnekušu nam je otkrila Jo Ahearne u svojem trknutom roseu, pošip je divna sorta koja se tek malo, mrvu pomiče prema novom i modernijem izričaju. Navodim samo neke, Hrvatska je prebogata upravo autohtonim sortama.

A ja sam fan autohtonih sorti. Imaju mi ono nešto što mi se sviđa, što me privlači, što me inspirira. I tu se pojavio tribidrag. S njime me upoznala Fani Prodan, onako usput na počecima mojeg istraživanja vinskog svijeta i našeg prijateljstva – koji se neobično podudaraju – spominjući svoju konferenciju i napore da, zajedno s Davorkom Krnić-Trick i Ivom Drganc, u Split dovede najveće svjetske stručnjake. Prvo sam dizala obrve na ime – kakvo je to ime za vino, tribidrag? Ili crljenak kaštelanski? A s vremenom se iskristalizirala priča o tribidragu, a i o tome da živimo u zemlji koja ima ogroman broj autohtonih sorti (sigurno u svjetskom vrhu) i nevjerojatnu sposobnost da taj potencijal uopće ne prepoznaje.

Tri dame od tribidraga: Davorka, Fani i Iva.

Ali ovo nije tipičan tekst o neiskorištenom hrvatskom potencijalu. Ovo je priča o strasti. Prvo, o strasti vinara. Cijeli svijet zna što su zinfandel i primitivo. U SAD-u ćete zinfandel moći piti u stotinu stilova i izričaja. Amerikanci obožavaju svoj zinfandel i tako je priča zapravo započela – htjeli su ga registrirati i zaštititi kao svoj. A onda su enolozi i stručnjaci shvatili ono što je hrvatski vinar u Napa Valleyju, Mike Grgich, intuitivno naslućivao: da je zinfandel već negdje vidio. A gdje – u Hrvatskoj, na dalmatinskoj obali. Zinfandel je podrijetlom hrvatski tribidrag, a tribidrag je – uz dobričić – jedan od roditelja hrvatskog plavca malog. Tribidrag je također i talijanski, svjetski poznati primitivo. Trebale su godine da se i genetski dokaže da su zinfandel i primitivo zapravo hrvatski tribidrag i da se zinfandel i simbolički vrati kući.

I ovo je priča o strasti tri žene koje su – samostalno i s neviđenom upornošću – prošlog mjeseca u Split dovele najveće svjetske vinske face, među inima Jancis Robinson, ženu koja je jedan od vodećih svjetskih vinskih autoriteta i Master of Wine. A i svjetske stručnjake, hrvatske znanstvenike, vinare i vina sa svih krajeva svijeta. Tribidrag vina, dakako. Promatrala sam ih godinama kako zatvaraju priču o svojoj konferenciji, kako se bore da zaživi, kako je guraju, osmišljavaju, i kako oduševljeno javljaju da su jedan po jedan stručnjaci koje su planirale dovesti potvrđivali dolaske. Mislite da je to malen poduhvat? Fani, Davorka i Iva napravile su to kao entuzijasti i zaljubljenice u vino, tri tvrdoglave žene svjesne važnosti tribidraga za hrvatsku enologiju i gastronomiju, ali i turizam. Na posljetku, ti su strani stručnjaci i novinari par dana obilazili dalmatinske vinarije i restorane i upoznavali svo čudo naših sorti. Nama normalnih, njima divnih.

Vino jest strast. Za one koji ga proizvode – nema veće strasti i ljubavi. A ponekad i ludila. A tu su i oni koji ga vole. Dovoljno je reći da vodeće svjetske vinske regije, Toscana, Napa Valley, Porto, Bourdeaux, Cape Town, Mendoza, Rioja… godišnje privlače stotine tisuća vinskih turista. Znate li tko su oni? Očito bogatiji ljudi, čim im putovanja nisu problem, u dobi od 35 do 55 godina, nešto češće muškarci nego žene. To su bogatiji ljudi koji – samo u Toscani na primjer – po posjetu ostave 200 dolara. Po osobi. Uostalom, malo detaljnije OVDJE. A tu ne brojimo noćenja, posjete restoranima (a to ide u paru), potrošen novac na druge sadržaje. To je samo novac koji se ostavi u vinarijama.

Vino je strast, a strast uvijek počiva na dobroj priči. Hrvatska ima sjajnu priču s tribidragom, ali ima i čitav niz drugih autohtonih sorti koje imaju možda manje sjajnu globalnu auru privlačnosti, ali su zaljubljenicima u vino, vječno u potrazi za vinom, sortom, stilom… koji će oni prvi otkriti, jednako zanimljive. Istrijani su to, naravno, među prvima počeli otkrivati. Na istarskoj manjadi i na tom posebnom istrijanskom ritmu i načinu života već dva desetljeća grade svoju priču. Uostalom, istarska je unutrašnjost živa koliko i obala. Cijele godine. Turisti koji žele istarsku manjadu ili pak vinsku turu mogu je i dobiti (moja preporuka je ekipa Eat Istria koja jednostavno zna svaki kutak Istre, a tradicionalna su jela u stanju okrenuti prema onima s kosher potrebama ili čak raw veganima. Sve može kad si kreativan).  Ostatak Hrvatske još nije posve shvatio da hrana i vino doista i donose posjetitelje, a posjetitelji donose novac i pokreću druge industrije, druge biznise. Nismo još shvatili da se na strasti može mnogo, a kad se sa strašću udruži i sjajna priča, onda stvar jednostavno mora uspjeti.

Uostalom, pitajte Fani, Davorku i Ivu. Njihov entuzijazam izvukao je priču o tribidragu u javnost. A kako su osnovale udrugu s misijom promocije upravo autohtonih sorti, priča neće stati na tribidragu – tu je tek počela.

I poseban spomen jednom od najvećih hrvatskih gastro entuzijasta, Damiru Fabijaniću, autoru najvećeg hrvatskog enogastro projekta Iće&Piće, čije fotke su u opremi ovog teksta.

1 Comment

  1. OVO JE ZAISTA SJAJNA PRIČA…

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *