Navigation Menu+

Kako smo postali preglupi za svijet u kojem živimo (III)

Posted on Apr 17, 2017 by in eseji, Uncategorized | 0 comments

Jedna od odlika ljudske vrste jest sposobnost da promjene preuzme, prilagodi i ponaša se kao da su one oduvijek ovdje. Prije 20-ak godina s ljudima smo se morali dogovarati unaprijed i poštovati te dogovore. Nije bilo mobitela kojim ćete sastanak utanačiti u hodu, promijeniti mjesto susreta i dakako, obavezno se čekirati na odredištu. Danas nam je to posve normalno – normalno je u džepu nositi uređaj koji omogućava komunikaciju s doslovno čitavom zemaljskom kuglom, navigaciju, fotografiranje, pisanje, praćenje vitalnih znakova, pristup globalnim bazama znanja pa čak i sveučilišno obrazovanje. Sve u džepu, u pokretu, na bilo kojem mjestu s dostupnim Wi-Fijem.

Nevjerojatno smo zaboravni, ili preciznije – kozmički smo prvaci u uzimanju stvari zdravo za gotovo.

Primjer sa smartphoneom laka je meta. Vidjeli ste već internetske memove koji se okomljuju na internet i mobitele kao da su kuga modernog doba. Telefoni su postali pametni, a ljudi glupi. Nije baš tako – povijesno gledano, danas smo najobrazovanija generacija ljudi koja je ikad živjela. (Ovdje je važan jedan caveat: bez obzira na dostupnost obrazovanja i na veliku pismenost zapadnog svijeta, visoko obrazovanje i dalje je, po brojnim pokazateljima, privilegij viših klasa. Obrazovanje je neodvojivo povezano s novcem i statusom, a iako je ovo stoljeće donijelo značajan napredak u zatvaranju tog procjepa, on i dalje postoji, živ i zdrav.) Osim osnovne pismenosti, dostupni su razni online sustavi obrazovanja koji nude specijalizacije, ali i proširivanje obzora edukacijom koja se oslanja na široke humanističke koncepte.

A sad, gdje smo mi? Podaci posljednjeg popisa stanovništva govore da nekih 30% stanovništva ima samo osnovnu školu (link ovdje i općenito, DZS je dobar izvor statističkih podataka o populaciji koji vas još možda zanimaju, brojke s popisa stanovništva 2011. OVDJE). Bazično to znači da je većina od tih 30 posto – OGROMNA većina – nezapošljiva. Nemaju vještina niti sposobnosti koje su potrebne na današnjem tržištu rada. Prema podacima DZS-a, 0,8 posto je nepismenih. Usporedbe radi, pedesetih (1953.) je nepismeno bilo 16,3 posto. Točnije, 22,4% žena bilo je nepismeno (i manje od 10% muškaraca).

Prije samo 64 godine – to su tek dvije generacije (okvirno se u izračunu generacija uzima 28-30 godina) – četvrtina je žena u Hrvatskoj bila nepismena. Istih je godina radilo tek 25% žena (link ovdje).

To su brojke koje valja imati na umu kada govorimo, poput Jurice Pavičića u sjajnoj kolumni u Jutarnjem listu, o porazu prosvjetiteljstva u Hrvatskoj. Bez obzira što će to zvučati grubo, mi smo jako, jako blizu – tek tri do četiri generacije, ako se uzima općeniti izračun generacija – svijetu nepismenih seljaka te neobrazovanih i gladnih ljudi s početka i prve polovice prošlog stoljeća. Mi iza sebe nemamo dugu povijest istraživanja, patenata, izuma, poduzetništva. Nemamo dugu povijest književnika, pjesnika, filozofa, slikara… Nemamo dugu povijest gradnje muzeja, ljudi koji pomiču granice pismenosti, spoznaje, ljudskog promišljanja. Mi smo tek 70-ak godina udaljeni od društva u kojem radi samo četvrtina žena i u kojem su visoko obrazovane žene jetiji. 70 godina – to su dvije generacije. Ja ove godine punim 40. U vrijeme dok sam pohađala osnovnu školu u širem središtu Zagreba mnoge su majke mojih prijatelja bile domaćice. I to nam je bilo normalno – neke su majke radile, neke su ostajale kod kuće. Kad govorimo o društvu, valja nam tu činjenicu imati na umu: tek je devedesetih, s općim osiromašivanjem društva, postalo uobičajeno i normalno da žene rade puno radno vrijeme.

Svijet se promijenio. Od 80-ih godina prošlog stoljeća do danas doživjeli smo tektonske društvene promjene čije prave razmjere nismo još niti percipirali. Od društva u kojem su žene slabije obrazovane i često nezaposlene, došli smo do društva u kojem su žene – deklarativno barem – jednakopravni članovi društva. Deklarativno jer je stvarnost još uvelike drugačija.

A kada već uspoređujemo društva od prije 70 godina i danas, valja spomenuti još jednu bitnu stvar, a to je smrtnost novorođenčadi. Prema brojevima za 2014. godinu, stopa smrtnosti dojenčadi iznosila je 5,03/1000. (Izvor: HZJZ) A kolika je bila 70 godina ranije (dvije generacije)? 1950. stopa je iznosila 118 na 1000 djece, a 1970. 36,5. Uostalom, generacija naših baka (pod pretpostavkom da ste između 30 i 45, dakle neka moja generacija) dobro zna da se od X djece u nekoj obitelji očekivalo da određen broj djece ne preživi do odrasle dobi. Manjak zdravstvene skrbi, siromaštvo, neobrazovanost… sve je to utjecalo na činjenicu da je danas normalno i zdravo očekivati da sva rođena djeca dožive odraslu dob. Sve se to dogodilo unutar dvije generacije. Mislite da je to malen pomak svijesti? Razmislite opet. Razmislite o emocionalnom ulogu prije 70 godina i danas. A onda razmislite i o ranim emocionalnim utjecajima o kojima danas podosta znamo. Činjenica da je razumno očekivati da djeca odrastu i da se ne dogodi nikakva tragedija – dočim su naše bake morale naučiti živjeti upravo s takvim tragedijama – čini značajan pomak u percepciji svijeta.

Zašto sve ovo pišem? Spomenuti se Jurica Pavičić dotakao pokreta protiv cijepljenja i pokušao detektirati uzroke. Napominjem da se slažem sa svime što je naveo, osim s jednom bitnom stvari: mislim da je trend opći, samo je kod nas ta buffer zona obrazovanja, tradicije građanstva, tradicije razmišljanja i promišljanja, mnogo, mnogo tanja pa je i udar svjetskog trenda nepovjerenja u institucije mnogo okrutniji.

Uostalom, dovoljno je baciti pogled na barometar stanja u hrvatskom društvu koji donosi Institut Ivo Pilar (link OVDJE). Država, pokazuju to i brojke, dominantno klizi u desno. Da, opći prosjek je oko centra (malo prema desno), ali kad se pogleda samoprocijenjeno svrstavanje na lijevu ili desnu stranu, desnica odnosi pobjedu.

I to zapravo nije čudno. U cijelom svijetu (pogledajte uostalom Trumpovu Ameriku ili Brexit) desni populizam odnosi pobjedu. I mislim da je lako poseguti za tipičnim objašnjenjem ekonomske ugroženosti i siromaštva koji uvijek vuku društva u ekstremizme. Mislim da je to dio odgovora, ali ne i čitav odgovor. Da, krizna razdoblja uvijek poguraju društva prema nekom ekstremizmu. Ali kao što sam pokazala, mi smo napravili veoma malen broj koraka od neobrazovanog i nepismenog društva nejednakosti – da se ne zavaravamo, mnogo su naprednija društva od našega s mnogo duljom tradicijom borbe prema jednakosti i demokratičnosti (i obrazovanju) posljednjih godina posrnula na tom putu. S izuzetkom Skandinavije, zapadna društva bore se s idejom spolne jednakosti već jako dugo. I daleko su od toga da proglase pobjedu.

Dakle, što imamo? Imamo tradicionalno društvo koje je tek proteklih 100 godina zakoračilo prema obrazovanju širih masa, imamo društvo koje je duboko nejednako i temeljno neobrazovano (30 posto nezapošljivih je ogroman broj!) i imamo globalnu financijsku krizu. A imamo i internet.

Eurostatova istraživanja percepcije sreće u društvu pokazuju da građani Hrvatske kao temeljne probleme navode korupciju, nepotizam, nepravednost u društvu, manjak prilika. Ako smo išta, onda smo naučili da nam za dobar posao trebaju veze i poznanstva. Naučili smo da se napreduje kriminalom i političkom umreženošću, naučili smo da svijet nije pravedan i da ne postoji pravni sustav koji će se pobrinuti za rješavanje nepravdi. S time živimo, s time se rađamo. Kada se gledaju generacijske podudarnosti, govori se o millenialsima, Gen Xerima, Gen Z… I to je sve super dok ne pokušamo to prevesti na hrvatske generacije. Poduzetnost millenialsa? Postoji – imamo startup zajednicu koja je u povojima. Gen Z koji pokreću svoje biznise prije 20. godine? U Hrvatskoj? Voljela bih upoznati te ljude. U Hrvatskoj su millenialsi nezaposleni, na putu za Dublin ili Berlin. Gen Z će vjerojatno istim putem.

Nije stvar samo loše ekonomske situacije. Stvar je povjerenja. Povjerenje (trust) je pojam koji istražuju ekonomisti i sociolozi kako bi procijenili sliku društva. Povjerenje je u korelaciji sa zdravim društvom i sa zdravom ekonomijom. Jednostavno je: radim s povjerenjem u institucije države da će mi pomoći na tom putu, ili da mi barem neće odmoći. Odgovorno obavljam svoj posao s povjerenjem da ću na kraju mjeseca dobiti plaću i da će moj poslodavac platiti sve moje doprinose te poslovati pošteno, umjesto da uleti u porezne i ine dubioze pa završi u blokadi. Kao poduzetnik sklapam posao s povjerenjem da će sve biti dobro, da ću isporučiti robu i usluge koje su naručene i za to biti adekvatno plaćena u dogovorenom roku, a da će me institucije zaštititi ako nešto pođe po zlu. Kao građanin imam povjerenja u institucije vlasti da će donositi zakone i odluke u najboljoj vjeri i upravljati zemljom na način koji koristi svim građanima. Kao član društva imam povjerenja u institut javne rasprave koji će omogućiti da prevladaju dobre i razumne ideje koje društvo vode naprijed i koje omogućavaju konsenzus oko bitnih pitanja za društvo.

Povjerenje je temelj, i nije stoga čudo da se toliko istražuje. Da, postoje određene ograde oko definicije povjerenja, zato se i ta istraživanja provode toliko temeljito i s toliko različitih područja koja obuhvaćaju. Kako stoji Hrvatska? Evo jednog novinskog članka na tu temu, da vas ne zatrpavam samo statistikom – OVDJE.

A istovremeno u cijelom svijetu dolazi do erozije povjerenja. Ako imate vremena, pregledajte ovo istraživanje pa donesite svoje zaključke (link na Edelmanovo istraživanje povjerenja u 28 država OVDJE). Spoiler alert: 28 zemalja bilježi rapidnu eroziju povjerenja u institucije, medije, kompanije, NGO-ove. Sustav je polomljen, sustav ne funkcionira – mislio bi čovjek da je riječ o Hrvatskoj, ali to je istraživanje iz cijelog svijeta. Mijenja se paradigma prema kojoj smo dosad poslovali i živjeli i bazičan narativ je ovaj: kompanije su ovdje radi profita i radi novca će učiniti doslovno sve, lagati, izmišljati, kršiti zakone, ugrožavati prava. Mediji su produžena ruka korporativnih elita pa prenose samo njihovu istinu. (Farmaceutska industrija je u tom košu – samo industrija, dakle korporacije.) NGO-ovi su često u službi skrivenih političkih interesa i korporacija: uostalom, pogledajte hajku koja se u susjednoj Mađarskoj digla na Soroša koji, usput budi rečeno, ni kod nas nije miss popularity. Institucije su potkupljene i služe interesima Big nečega (Big Moneyja, Big Pharme, interesima vladajućih klasa, onom slavnom 1%).

Zvuči poznato? U Hrvatskoj imamo Pernara koji zastupa upravo takve stavove. I sakuplja glasove. Ne smeta mu što ne razumije teoriju evolucije (ali o njoj javno govori), ne smeta mu što ne razumije jednostavni kamatni račun (a piše knjige o novcu), ne smeta što lupeta budalaštine, baš kao ni Bunjac koji na svom Facebook profilu objavljuje sastav cjepiva koji kao da je iz neke srednjovjekovne kuharice vradžbina izašao. On govori ono što ljudi osjećaju, a to je da je sustav polomljen, nepravedan, nakaradan. I oni mu (im) opraštaju pogreške jer što ima veze? Kao da itko razumije kako banke naplaćuju kamate ili kako su kitovi dobili sonare. Pernar i slična populistička ekipa govori njihovim jezikom i govori da je car gol, što se nitko drugi od političkih glasova ne usuđuje. Isto govori i predsjednik najmoćnije svjetske sile. Isto govori i Nigel Farage. Isto govore i glasovi u Francuskoj. Isto govori i Erdogan.

Sustav jest polomljen. Povjerenja je nestalo. Kako i ne bi? Nakon financijskog sloma 2008. godine banke su sanirane. A CEO-ovi, brokeri i financijaši koji su u tome sudjelovali? Izašli su zbrinuti i bogati, ili bogatiji nego što su bili, a “mali ljudi” (ne volim tu sintagmu, ali trenutačno mi bolji izraz ne pada na pamet) osiromašeni su, ostali bez mirovina, zaglavili u dugovima, kreditima, financijskim dubiozama. Kako i ne bi, kad su pogreške farmaceutske industrije postale javne i opće poznate. Kako i ne bi, kad je svuda oko nas milijun dokaza da novac pokreće sve, od prenamjene zemljišta u zelenoj zoni, milijun i jedne fontane, do muljanja s putnim nalozima, EU fondovima, gradnjama… Ne mislim pod time da su sve nabrojane institucije krive same po sebi. Da, bilo je pogrešaka. Da, bilo je neetičnosti. Puno. Ali istovremeno danas živimo značajno duže nego prije 50 ili 70 godina zahvaljujući upravo toj farmaceutskoj industriji. Da, neke su opasne bolesti iskorijenjene. Da, financijske institucije su radile brojne krive poteze, ali generalno je svijet u boljem stanju nego prije 20 godina.

Optimist u meni ovaj trend gubitka povjerenja i uvjerenja da je sustav slomljen tumači pozitivno. Na mikrorazini, vidim pomake povezane s tim trendom: umjesto industrije, okrećemo se malim proizvođačima i grupama solidarne razmjene koji se temelje upravo na povjerenju. Od korporacija tražimo da posluju etično, da zapošljavaju kvalitetne stručnjake, da čine dobro za Zemlju – i takvo ponašanje nagrađujemo (IKEA, P&G, dm mi prvi padaju na pamet). Na mikrorazini okrećemo se stvaranju, okrećemo se održivom rastu, okrećemo se održivim industrijama. Na mikrorazini pokušavamo djelovati i poslovati temeljem povjerenja. Na makrorazini – daleko smo od toga. Globalno klizanje u desno, ne samo u Hrvatskoj, dokaz je da smo na velikoj prekretnici, na promjeni paradigme.

Jer paradigma se mijenja. Od stava “uzmi novac i bježi” dolazimo do stava da je potrebno ulagati u ljude i u svijet. U održivi razvoj koji doprinosi zajednici. U zajednicu kao takvu. Uostalom, globalne korporacije koje su promijenile ustaljene obrasce poslovanja industrija, kao što su Airbnb i Uber od najvećih, dakle korporacije koje su u rječnike uvele shared economy kao živ i aktualan pojam funkcioniraju temeljem povjerenja. Društvene mreže kao najjači prijenosnik informacija služe i kao sjajan korektiv ponašanja koje se smatra neetičnim. Uber je to osjetio na svojoj koži. Pepsi također, kao posljednji primjer.

Ali to je optimist u meni. Realist se boji degradacije obrazovanja i znanja koje vidim na djelu u javnom diskursu. Realist u meni strahuje od okrutnosti kojoj svjedočim u javnom prostoru. Realist u meni dobro poznaje povijest pa vidi obrasce koji mu govore da iste greške ponavljamo i da jurimo u društvo neobrazovanosti i nejednakosti koje je, nemojmo se zavaravati, posebno okrutno i iznimno kastinsko. Mislite da je društvena mobilnost sada slaba u Hrvatskoj? Sačekajmo još koju godinu, da zaboravimo propali pokušaj kurikularne reforme, pa da na tržište rada izađu nove generacije koje nisu opremljene mentalnim obrascima i navikama razmišljanja koje im omogućavaju da se prilagode, da donesu nešto novo, da nas uvedu u novo doba. Dovoljno je razloga za zabrinutost: istraživanja pokazuju da su nove generacije konzervativnije od roditelja. Mislite da je danas teško ostvariti egzistencijalnu sigurnost? Pokušajte to kao blagajnica ili prodavač na tržnici u trenutku kada nam dođu Amazonove smart trgovine. Stvaramo ljude koje će – neumitno – pregaziti vrijeme. U društvu koje okrutno zaboravlja one najslabije.

Ove godine punim 40. Od svojih 40 godina radim pune 22. Imam 20 godina staža. Promijenila sam 4 zanimanja. Manjak formalnog obrazovanja nadoknađujem stalnom edukacijom putem online alata kao što su Coursera ili EdX. Učim, razmišljam, gledam. Nemam nikakve iluzije da ću dočekati mirovinu, i nemam nikakve iluzije da više nikad neću promijeniti zanimanje. Sigurna sam da hoću – paradigma se promijenila, svijet više nije statičan, već se mijenja rapidno, doslovno unutar jedne godine. Ovaj trend o kojem pišem postoji već 10 godina. Sada se, čini se, približavamo kulminaciji u kojoj će se nešto promijeniti temeljito.

No ljudska vrsta je notorno glupa i mijenja se tek potaknuta dramatičnim događajima. Povijest nas tome uči.

Autorica je bivša novinarka. Trenutačno radi u advertisingu, s osobnim fokusom upravo na proučavanju trendova i ponašanja ljudi. Sve reference su navedene, svi su stavovi moji, kao i eventualni pogrešni zaključci.

 

 

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *