Navigation Menu+

Duh

Posted on Apr 4, 2017 by in kaopoezija, pisanije, priče | 0 comments

Pokušavam se sjetiti kako je sve počelo, ali miješaju se boje – plava i zlatna, poput žitnog polja u ljetno jutro, takvu sliku vidim, a ne znam odakle je slika niti zašto sam baš nju odabrao kao prvu, najjasniju, početnu – i miješaju se zvukovi – miješaju se pjesme koje se pjevaju i one koje se viču, miješa se šapat i nježno tepanje, tu je pjesma planina, oštra i reska, pjesma koja odzvanja i trese i sunovraća se u tebe poput orla, a tu je i pjesma mora koja šumi i stenje i mrmori i uzdiše poput ostavljene ljubavnice u daljini. Miješa se sve, i sve je jedno, sve je ogroman vrtlog koji me vrti i usisava i izbacuje i preokreće i… tu sve počinje, u tom vrtlogu priča i boja i pjesama i zvukova i svega, u vrtlogu sunca, i mora i žita i stijena i zvižduka vjetra, u vrtlogu svega što se vrti i okreće, svega što me nosi i svega što me, na posljetku, spušta na meke i bijele ruke svijeta.

Pokušavam se sjetiti kako je sve počelo, ali prošlost se rasula poput stakalaca kaleidoskopa i pokušavam pronaći fokus, poredati ih sve zajedno, izraditi sliku u koju se može gledati, koju se može razumijeti, ali vidim tek dijelove u kojima se ogledam, u kojima se pronalazim, u kojima te upoznajem. Žao mi je tek što sam zaboravio kako se osjeća početak i kako se diše taj prvi zrak – i vjeruj mi, puno sam puta nešto činio prvi puta, puštao pluća u taj prvi udah, dopuštao rukama da prvi puta polete – i znam da sam nešto važno zaboravio, da postoji taj neki prvi osjećaj koji je bio prije svih udisaja i uzdaha i kliktaja i podignutih ruku i osmijeha, taj neki osjećaj koji je došao davno i čiji su sada ovo sve bljeskovi… Pokušavam se sjetiti jer sigurno postoji taj trenutak u kojem sam prvi puta koraknuo prema tebi, ugledao te između ljudi, uhvatio tračak tvog mirisa, pogledao u tebe i znao da te poznajem i volim… oduvijek.

Ali ponekad sanjam da je prvo bila tišina. Prvo je bila beskrajna, meka tišina koja pršti poput izvora, koja se izvija poput onih zmija koje čekaju zvuk fakirove frule, tišina koja je more i tišina koja je slap… Prvo je bila tišina, tišina poput ogrtača, poput velikog kristalnog kaveza, poput mirisa kiše, poput tvrde zemlje na koju oslanjaš glavu i puštaš da te travke glade po licu. Prvo je bila tišina i ta je tišina bila velika – zamisli ogroman cvijet koji se otvara i širi i raste i pruža visoko u nebo – i ta je tišina bila glasna i pričala je i žuborila i mrmorila i drhtala i uvijala se oko mene zaljubljeno, zavodljivo, sneno, onako kako se omataš oko dragog nekog i jednostavno je bila živa, živa, živa… Ponekad sanjam beskrajne prostore tišine, kao da plutam između svjetova. Ponekad sanjam da je udahnem do kraja, da uronim u nju i pronađem dno, njenu krajnju točku, točku u kojoj sve nestaje, u kojoj sve što ja jesam bude nekako nježnije, mekše, toplije.

Ponekad sanjam da je prvo bila tišina i krenula sam u svijet tražeći baš to, taj osjećaj samoće koja ne boli i ne trga i ne čini da se rastačem i rasplinjem poput zelenih prstiju vlage koja puzi uz zidove dvoraca (a ponekad se ondje sakrijem, ondje u slavnoj prošlosti i u velikim riječima, u starim ljubavima i među usahlim koracima). Ponekad u snu pronađem to mjesto spokoja i osjetim da mogu disati (juriti, letjeti, skakati) i pronađem tu boju – ljubičastu – i pronađem taj miris starog kamena i drevnog drveta, i ponekad se spotaknem o okamenjenu sunčevu zraku koja je zaglavila negdje u tom zaboravljenom vremenu, u tom prostoru između svjetova.

…ali prvo čeg se sjećam – bio sam kap. Ne čini se veliko, znam, ali kakav je samo čudesan osjećaj biti kap! Prvo si sve, prvo si gusta i ljepljiva izmaglica oblaka, prvo plutaš iznad svijeta – kap među kapima, umotan u druge, umotan u mora, u jezera, u rijeke, umotan u jutarnju rosu s livade na kojoj je netko upravo usnuo. I još: bio sam kap i bio sam živ, i bio sam sam i bio sam svi. Prvo čeg se sjećam, lebdio sam i plovio sam i bio sam tiha, malena, siva kap među brojnim drugim malenim i sivim kapima i mrmorili smo zajedno – tiho! Ispod glasa! – i plutali tako mrmoreći i brundajući nad svijetom.

Jesam li te ondje prvi puta vidio? Bio sam kap i bio sam putovanje i bio sam život, a ti si bila meko tkivo oblaka koje nas je čuvalo. Bila si živi oblak i sjećam se, tvoja je pjesma zvečala i vrludala i nosila sa sobom miris poljskog cvijeća i pjesmu očiju zagledanih u tebe na kristalno plavom nebu. Prepoznao bih te bilo gdje, govorim si, prepoznao bih tu pjesmu snova koje si povukla sa sobom, taj miris lišća i vjetra.

Htjela sam da zajedno gutamo tišinu, polijevamo se njome, bojamo njome po sebi umjesto ratničkih boja, vrpoljimo se u njoj… Ponekad mislim da je sve to samo igra zrcala, odbljesak davnog sna koji možda i nisam sanjala – znaš uostalom te snove koji ti se prikradu i zalijepe za potplate cipela i ne možeš ih se otresti nikako, uporni su i odlučni, i odjednom počneš misliti da su tvoji – ti snovi – da si ih sanjao i zaboravio, da si ih volio, ljubio, mislio, osjećao, želio… i oni se polako, polako, polako penju u tebe, upijaju ti se u kožu, postaju crte isklesane na tvojem dlanu, znak onima koji znaju čitati zvijezde i disati more.

Sjećam se da sam bio kap i lebdjeli smo zajedno u svijetu iznad svijeta, i vjetar se igrao s nama, i sjećam se – oh, kako se jasno toga sjećam – čuo sam te. Čuo sam tvoju pjesmu, čuo sam glazbu koja si bila, i htio sam biti biti uz tebe, priljubiti se uz tebe i slušati. Htio sam zapravo biti ona ruka koja će na tvome licu namiještati osmijeh. Htio sam te nasmijavati, zaplitati se u tebe, biti tvoj san i tvoja noćna mora, htio sam da vidiš mene kad digneš pogled prema mjesecu i da moje ime šapućeš na jastuku greškom, htio sam biti tvoja molitva i tvoja pogreška.

Bio sam kap, a onda smo poletjeli u nebo, u prostor, u zeleno i smeđe i sivo i crveno, poletjeli smo dolje – silovito! – mi mrmoreće i nježne kapi, mi tišina i mi spokoj i vječnost – poletjeli smo i udarili o krovove, o livade, o suhu zemlju, o glave, o ruke, o ceste, udarali smo i klizali po njima, sve dok se konačno opet nismo spojili u nekom glibu pored ceste, u blatu i prašini i onda sam nekako prestao biti ja, prestao sam biti kap. Ne znam ti to objasniti, jednostavno je mrmorenje nestalo i brundanje je nestalo i svega je počelo nestajati i znao sam da više nisam, ali nekako znao sam da ću uvijek biti… I sjećam se, stvarno se sjećam, vjeruj mi, sjećam se da sam, dok sam se uvijao u tom jarku pored ceste, u jarku u koji sam nepažljivo sletio, sjećam se da sam mislio, kako je divno bilo lebdjeti, kako je slobodno bilo letjeti visoko iznad svega ovoga, visoko visoko gdje je mirno… gdje je čisto.

Slike su iscijepane, istrgane. Slike dolaze i odlaze i moraš znati kada ti pričam, nisu sve možda točne. Igram se sa stakalcima kaleidoskopa, pokušavam ih natjerati da slušaju, da se poslože onako kako su bila posložena, da se osmisle, da pričaju sa mnom, ali oni se slažu onako kako žele, okreću mi slike i spajaju nespojivo… eto tako, jer im se sviđaju boje.

Prvo sam bio kap pa sam odjednom – točno se sjećam kako sam oduševljen bio! – osjetio da letim, da jurim u letu, da se mogu podizati i sunovraćati, da mogu… mogu sve! Bio sam vjetar, probudio sam se u novi život kao vjetar, i to kakav vjetar! Ispočetka stidljiv jer nisam znao što vjetrovi sve mogu i nisam znao  kako se bude vjetrom pa sam bio povjetarac. Zavlačio sam se djevojkama u kosu i šuškao novinama. Obožavao sam se sjuriti niz ulicu u jesen i porazbacati lišće, a ljudi bi prolazili i rijetko bi tko primijetio da se to baš ja igram. Obično bi poskakivali i stezali jače kapute, a ja bih bacao lišće amo-tamo, bacao bih ga i igrao svoj nebeski biljar, zalijetao bih se u prozore i rušio cvijeće, a najviše sam volio projuriti kroz svježe obješeno rublje i zavući glavu u njega, onako… da me miris prožme čitavog i onda bih s tim mirisom u sebi krenuo juriti za nekim djetetom ili za nekim starcem ili za nekim već nasmiješenim stvorom… A onda mi je dosadilo. Poželio sam biti jači vjetar. Poželio sam biti snažan i jak, kao drugi vjetrovi koje sam susretao. I jačao sam. Bio sam sve snažniji, spuštao sam se niz klisure i litice, jurio sam po planinama, skupljao sam snagu kako su mi rekli da treba i na posljetku sam stigao do mora. Uh, kako sam snažan samo bio! Porazbacao bih brodove po moru, zaokretao im jedra, zaustavljao ih prije luke! Ponekad bih se pružio na pučini, i ispružio udove, baš bih ih pružio daleko, daleko, a mi vjetrovi smo veći nego što ljudi misle i ja bih se tako ispružio i prstima bih draškao prozore i one drvene škure na njima i lupao bih njima i silno me zabavljalo kako ljudi jure po obali, bezglavo, uznemireni i oprezni zbog vjetra kojeg su se bojali, uvjereni da jurim i udaram, ne znajući da zapravo mirno ležim i kuckam im prstima po oknima.

A ja… ja sam postala sunce. Kada sam potrošila sve kapi i počela nestajati i dok sam lebdjela onako, meka i nestvarna, jeka sna među plavim kristalićima jutra, poželjela sam nešto čvršće, veće, poželjela sam rasplinuti se poput sunca, razvući se po nebu, raširiti svoje zrake, pretvoriti se u veliku mrlju zlatnog i crnog i crvenog i zelenog i plavog (ako me bolje pogledaš), poželjela sam imati svoju samoću i predivnu bjelinu tvoje tišine… ali, kako je samo predivno tiho biti sunce! Htjela sam samo to: zaletjeti se u poneki prozor, poškakljati zidove, nasmijati oči, izvući na ulicu dječji smijeh… i onda se povući u svoje visine, zaplivati njima, jurnuti u beskrajnu ljusku svemira čvrsto zatvorenih očiju, široko otvorenog srca.

Volio sam te kao kap i volio sam te kao vjetar i pitao sam se – čim sam osjetio svoja krila – pitao sam se stvarno kako ću te naći. Ali bilo je lako: imala si svoju pjesmu, svoju pjesmu snova i svoj miris jesenjeg vjetra, imala si glas koji me vukao sebi poput brze rijeke, imala si boju koju sam znao opipati. Volio sam te. Mislio sam tada: pa dovoljno je. Jurit ću je svakog dana, ustajat ću kad ona zabljesne, pratit ću njene zrake, bit ću ruka koja joj namješta osmijeh, bit ću onaj koji joj donosi sve mirise svijeta: donijet ću joj miris prvog snijega i miris onih posljednjih proljetnih bijelih krpica kada već znaš da je proljeće, ali se zima još nije oprostila, donijet ću joj psovke s tržnica i užegli miris začina i povrća, donijet ću joj mirise nedjeljnih ručkova i nedjeljnih šutnji, donijet ću joj uzdahe i krikove, donijet ću joj miris cvijeta s najviše planine i donijet ću joj molitvu mornara s nekog zaboravljenog broda. Sve ću to činiti za nju, mislio sam, toliko sam te volio, a ti si samo stajala ondje, nijema i tiha, zaigrana u svojoj glavi, daleka. Ali pratio sam te svakoga jutra, jurio te po horizontu, skakao sam uvis, prevrtao se, jurišao na more odavde, odande, iz ovog smjera, iz onog smjera, svakoga dana… do večeri. A svake si mi večeri okretala leđa i ja bih svake večeri tonuo u more koje bi me obgrlilo i nekako mi praštalo sve te ludorije.

Ali dugo je to trajalo, ljubavi, i umorio sam se, znaš. Umorio sam se od jurenja za tobom, od tvojeg stalnog odbijanja, umorio sam se od padanja u more, od ustajanja svakog jutra – jer ljubavi se svojoj nisam mogao othrvati – i jednostavno sam rekao – dosta! Nisam više htio biti vjetar. Ti si bila tako daleko, i tako daleka, beskrajno daleka od mene. Htio sam biti netko tko će te očarati. Netko kog bi mogla voljeti. Netko drugačiji. More možda? Sunčana zraka zarobljena u šumi? Ipak, htio sam udove kojima mogu mahati i plesati, htio sam osmijeh i kosu koju mogu mrsiti, htio sam drugačije nešto. Znaš li kakav sam se probudio? Probudio sam se kao sirena, kao morska nimfa! Kakav divan obrat – bio sam sirena, i bio sam očaravajuć, imao sam tijelo koje se izvijalo i pokretalo kako sam ja želio, imao sam udove kojima sam mogao plesati i trčati, imao sam glas kojim se moglo pjevati.

Postala sam duh. Postala sam ukleti brod, postala sam prikaza potonulog broda i utopljenih mornara, postala sam okupana mahovinom i umotana u sol, postala sam netko zarobljen, izgubljena duša između svjetova. Postala sam netko tko je kliznuo između redaka priče i živjela sam tek uz vatre koje se pale na moru, vatre uz koje se priča o nama – izgubljenima, ukletima – i bila sam tek šapat, mrmljanje u mraku, plavkasti trnci strave koji se veru prema vratu.

Ipak sam te volio. Ponekad bih se pustio da utonem i potonem skroz do tebe, i pokazivao bih ti gdje sam sve bio i što sam sve činio, pričao bih ti o mornarima koje sam zavodio pjesmom i koje bih uvukao među podvodne stijene i litice – za tebe ljubavi, da ne budeš usamljena – pričao bih ti o tome kako sam ih ljubio i zaljubljivao i kako su obožavali su moje grudi, moj mek trbuh, moje nježne udove.  Vodili bi ljubav sa mnom i pokušavali me vezati uz zemlju, uz postelju, uz sebe i svakog bi se jutra probudili i osvijestili sami, ostavljeni. Ljubili su me i ljubio sam ih, ovijao sam svoje noge oko njihovih bokova i mazio ih svojim kosama, i u svakom sam od njih ljubio tebe – jer tebe nisam mogao – i svaki je od njih imao tvoj dodir, tvoj miris, tvoju pjesmu, samo nije bio ti. A ti si bila… ti. Bila si tišina, bila si mrak na morskome dnu, bila si morska trava koja se ponekad ovije oko mojeg struka, bila si duboko zelenilo i bila si daleko. Sve sam to činio radi tebe, moja ljubavi, sve sam to bio radi tebe, sve sam ih ljubio, izluđivao i tjerao u smrt radi tebe i činio bih to i dalje, činio bih to do kraja vremena, činio bih to uvijek i zauvijek, za tebe, tebi, s tobom.

Ali ja sam bila mir, bila sam zelena tama u zjenici oka, bila sam ukradeni dodir, bila sam vrisak u daljini i zavijanje vuka…

Ali ne ovako. Morao sam biti netko koga ćeš željeti u svojoj blizini, netko snažan i odlučan, netko slobodan. Morao sam biti netko tko te ne treba, netko tko te ne želi. Netko tko je urla poput oluje, netko sa snagom vjetra i bijesom tisuću vatrenih konja s dalekih zvijezda. Poželio sam biti vatra i plamen i strah – ja!

Htjela sam biti snaga. Htjela sam odjuriti na najviše vrhove i osjećati na koži paučinu zvijezda, htjela sam biti snaga i samoća, ponoćna tama i carstvo sjena prije zore.

Odlučio sam živjeti daleko na sjeveru, u zemljama noći i nebeskih svjetala. Odlučio sam živjeti u ledu i snijegu, odlučio sam biti vuk, i kad sam prvi puta zaorao zubima kroz iskričavu noć sjevera, zagrabio je i pohlepno progutao, kad sam prvi puta osjetio oštrinu leda koji reže i ječi i stenje podamnom, kad sam prvi puta napeo vrat i zaurlao u noćnu tišinu… poželio sam krv, poželio sam bijes, poželio sam osvetu. Htio sam vratiti dane u kojima sam bio nježnost, i dane u kojima sam bio strpljenje. Htio sam sve, sada, odmah, htio sam uzimati bez pitanja, htio sam otimati, trgati, htio sam uzeti sve, sve, sve što poželim, sve što mi se svidi, htio sam tebe, htio sam skršiti te tvoje tišine i daljine.

Bila sam noć. Bila sam meki baršun i crna svila. Bila sam jecaj, mora, i uzdah. Bila sam život i kajanje, bila sam sve boje očajanja. Bila sam ukradeni sat, bila sam prekršeno obećanje, bila sam zavjet i molitva, bila sam bijes i smrt i sreća.

Noć je poput golemog pokrivača, poput ljubavnice koja ovija svoja bedra oko tebe, čekajući da je uzmeš, navodeći te da budeš grub, da budeš divlji, da budeš zvijer i stijena i nebo i pjesma, a ja sam bio vuk i noć je bila moja. Zamisli, zamisli samo, noć, dugu zimsku sjevernu noć, i zamisli ljude stisnute pored svojih svjetala, utopljene, uznemirene, ljude koji osluškuju pažljivo, pogledavaju kroz smrznute prozore i onda staju, zastaju, jer čuju mene, čuju moj glas, moj zov, moj urlik.

Dozivao sam i tebe tako – urlikom od kojeg mrak puca napola, bijesom zbog kojeg se zvijezde lede i zrak se uklanja da bi mi napravio mjesta – dozivao sam te, ali ne da dođeš, nego da se sakriješ, da mi ponovno okreneš leđa, da budeš drugdje i da budeš daljina, da budeš zaustavljeno postojanje, i da te otmem, da te ukradem, da te rastrgam od želje, da slomim tvoje uzaludne otpore. Imao sam snagu vjetra i imao sam zavodljivost sirene i imao sam mekoću kapi koja pluta kroz prostor i bio sam vuk i moja je ljubavnica bila noć, a ja nisam bio tvoj nježan ljubavnik, već tvoj gospodar i pokoravala si mi se i činila si točno ono što sam želio, a želio sam sve. Želio sam tvoje tijelo, tvoje meko tkivo koje sam trgao i grebao i grizao, koje sam uzimao snažno i silovito, tijelo kojemu sam poznavao svaku minutu. Želio sam i tvoje uzdahe i tvoj šapat, želio sam sve tvoje boje, tvoja obećanja, tvoje laži – oh, posebno sam želio tvoje laži.

Bila sam duga sjeverna noć. Bila sam noćni vatromet sjevernih svjetala. Bila sam led koji stoji u zraku i prijeteće pucketanje snijega u daljini. Bila sam jeka tvojega glasa, tišina koja te obavija, mir u kojem nalaziš svoju strast, muklo prštanje srebra koje se spušta na nas sa zvijezda. Bila sam duga sjeverna noć, ali nisam bila vječnost koju si želio. Bila sam duga noć sjevera, a onda se na rubovima moje haljine počela cijepati tkanina, umjesto tamnoplave i crne sve sam više bila svijetla i bijela, nestajala sam, pretapala se, gubila nit po nit sebe sve dok se nisam posve izgubila u bjelini dana…

Otišla si. Jednostavno si nestala, kliznula si kroz onaj tanak procijep neba i mora, kroz nevidljivu liniju horizonta, kliznula si iza leda, iza mora i brodova, kliznula si i sve što sam činio nije više bilo važno.

Sve što sam činio za tebe.

Bio sam mekoća, sloboda. Bio sam tvoj, bio sam vječan.

Bio sam početak, kraj, bio sam traganje i nadanje, ukradeni trenutak i požuda.

Htio sam se omotati tobom, vitlati tobom kao zastavom.

Sve sam to bio za tebe.

Bio sam i bio bih, uvijek i zauvijek, vječnost i trenutak, odlučnost i stidljivost.

Sve sam to činio za tebe, počinjao, pokušavao, molio, odlazio.

Želio sam da budeš plamen mog plamena, da budeš dodir mojim prstima.

 

I bila sam. Bila sam tišina da se bolje čuje tvoj nemir. Bila sam mir da razviješ svoju snagu preko neba, preko tihih struna svijeta. Bila sam strpljivost i daljina da ti bude lakše doći, bila sam bajka da ti se bude lakše izgubiti. Bila sam sve što si želio da budem. Bila sam ono što sitniš koji ti zvecka u džepu, dim plemenskih vatri u daljini, bila sam vrludavi ritam koji pobjegne s bubnjeva, pljesak dlanova, slika zaboravljena u okviru, dolutali miris tamjana…

Odlazi, odlazi, nestani. Odlazi, nestani, pretvori se u nešto što ne mogu voljeti, odlazi, izvadit ću iz tebe sve što te čini tobom, izvadit ću iz tebe sve što jesi, izgrepst ću iz tebe sve što sam volio, odlazi, postani netko kog neću prepoznati. Odlazi i nestani, ja ću biti grom, bit ću snaga i vatra i plamen, bit ću vječnost. Bit ću snaga, najveća kakvu si ikada vidjela, zamisli samo koliko snažan mogu biti kad ću svaki dio tebe iščupati iz sebe, udarat  ću silovito nogama o tlo, gledati kako drhti preda mnom, kako se povija i svija. Bit ćeš stijena, kažeš, a ja ću udarati u stijene, tući ću o njih svom žestinom, bit ću veličanstven i opasan, ubijat ću sve koji krenu k tebi, udarat ću ih i spaljivati, i ostat ćeš sama sa svojom tišinom kad je već toliko ljubiš i obožavaš, spalit ću ti šume i spalit ću ti travu, pobacat ću s tebe sve što je živo i sve što diše, uništit ću te, spaliti, u prah ću te pretvoriti, raskoliti, obećajem ti, vjeruj, raskolit ću te poput ovog starog i širokog hrasta koji sam raskalio samo da vidiš što mogu.

I da me samelješ u prah, bit ću tišina. I da me raskoliš, bit ću mir. I da učiniš da sve moje nestane, bit ću spokoj, bit ću najviši vrhunac i bijelilo sunčeve tišine, bit ću tamnozelena tišina mora i zaigranost kamenčića na žalu.

Bit ćeš ono što ostavim od tebe da budeš, bit ćeš prah i bit ćeš plamen i bit ćeš pustoš i bit ćeš pustinja, suha i mrtva, zaboravljena pustinja, i zatrt ću svaki spomen na tebe. Ako postaneš pustinja, ja ću biti zmija koja ubija, ako postaneš klisura, bit ću val koji te nagriza, uporno i uporno, korak po korak, sve dok te ne uruši, ako postaneš stablo, postat ću sunce koje će te isušiti, bit ćeš uvijek moja i bit ćeš ono što kažem.

*

Sada sam svjetlost. Možda bih trebao odmoriti malo, naučiti zauzdavati svoju snagu. Sada sam svjetlost pa padam na lica i činim ih ljepšima. Protrčim po zidovima i prizovem sjenke pa zaplešemo zajedno. Obasjam pravo mjesto u pravom trenutku i ponekad se – jer sam ja tako htio – neki čak i zaljube. Sada sam svjetlost i ponekad šapućem djeci nepodopštine pa me koriste na ogledalima i crtaju šarene slike po zidovima. Ne razmišljam o tebi. Ponekad čujem neko tiho ječanje mjedi, neko šuškanje bambusovih polja, majčinu pjesmu djetetu, psovke pijanih mornara i znam, znam da si u blizini negdje. Znam da si ovdje. Ali ne razmišljam o tebi i da te vidim, odjurio bih nekamo, nestao, pobjegao u nešto drugo. Ne razmišljam o tebi i pravim se ponekad da ne vidim tvoje meke prste kako me povijaju i crtaju šarene duge po zidu.

 

Sada sam svjetlost i vječan sam. Ne znam što ću biti poslije. Možda planina. Možda najviša litica na svijetu. Možda ribar. Možda njegova mreža. Možda ljubav. Možda prvi poljubac budem. Ali bit ću, bit ću… jesam.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *