Navigation Menu+

Kako smo postali preglupi za svijet u kojem živimo (II).

Posted on Feb 24, 2017 by in trendovi | 0 comments

Prvi dio ovog teksta nalazi sve OVDJE, a u njemu sam se ukratko potrudila objasniti zašto ćemo zauvijek imati svađe na temu “gdje si bio ’91” i zašto ljudi ne mijenjaju mišljenje čak ni kad su suočeni sa činjenicama koje im nedvosmisleno pokazuju da griješe.

To je za mene osobno bila jako gorka lekcija. S 19 sam godina, naime, počela raditi kao novinarka. Moja početna premisa bila je da ljudima treba jednostavno dati činjenice, informacije i da će onda oni sukladno informacijama modificirati svoje mišljenje. Ali to se – očito – nije dogodilo i ne događa se. Pojava društvenih mreža to je dodatno naglasila: sada možemo iz prve ruke gledati kako ljudi ustraju u svojim uvjerenjima, čak i kada im se bjelodano pokaže da barataju pogrešnim činjenicama. Posebno je frustrirajuće – i meni osobno – vidjeti dionike javnog života kako potpuno iskrivljavaju činjenice koje je veoma lako provjeriti, i kako onda te stoput ponovljene laži postaju istinom.

Kultura laži

I fascinira drskost u izgovaranju tih laži. Na primjer, prije tri godine katolička je aktivistica i poduzetnica Ksenija Abramović, povezana s udrugom U ime obitelji, i raznim katoličkim inicijativama, ustvrdila da u Njemačkoj djeca golim stražnjicama mijese pizzu. Lako provjerljiva izjava – naravno posve lažna. Zašto izgovoriti tako nešto u raspravi? Mislim, jasno je ZAŠTO izgovoriti, pitanje je kako je takvu laž moguće tako bezobzirno plasirati, svjestan da je lažna. Uostalom, tu je i epilog toga, ako vas baš zanima (spoiler alert: ne, djeca u Njemačkoj ne mijese pizzu stražnjicama). Nije to jedina takva bjelodana laž: gledala sam prošli saziv Sabora (onaj pod Oreškovićevom vladom) u kojem je Ladislav Ilčić izgovarao laž za laži. Sve lako provjerljive: na stranu sad osobno slaganje ili neslaganje s idejama koje zastupa, teško mi je shvatiti zašto se u argumentaciji ne poseže za stvarnim argumentom, za istinom.

Ali zapravo – lako je shvatiti zašto. U slučaju ove udruge i njihova djelovanja, istina je loša priča. Mnogo je bolja priča da postoji nekakav globalni plan da se zatruju mozgovi (i tijela!) djece, da na korumpiranom i “militantno sekularnom” (nije moj izraz) Zapadu postoji težnja da se ljude podjarmi i odvoji od Boga i tradicionalnih vrijednosti, da nas Hrvate i naš hrvatski DNK (bez obzira na činjenicu da je 99,9% ljudskog DNK zajedničko Ladislavu Ilčiću i Roccu Sifrediju, ili ako hoćete, nekom Zagrepčaninu i nekoj stanovnici Djibutija) žele podjarmiti izbjeglice muslimanskih zemalja.

99,9% istosti

Navela sam u prethodnom tekstu kako se predrasude šire i kako ljudi ostaju pri njima čak i kada im se bjedlodano dokaže da je početna pretpostavka pogrešna. Na ovom primjeru: ne postoji “jači” DNK. Ljudski je DNK 99,9% isti svima – sve razlike među nama kriju se u onih 0,1%. Meni je to bolja priča. Ali: ja sam odrasla nasuprot zagrebačkog Filozofskog fakulteta u osamdesetima. U to su doba u Zagrebu studirali studenti iz Nesvrstanih zemalja. Odrasla sam promatrajući ljude drugih nacija i rasa, komunicirajući s njima, susrećući se s njima. I moja je osobna obiteljska povijest veoma miješana: odrasla sam u obitelji Hrvata, Crnogoraca, Srba, Mađara… Ja sam odrasla učeći se toleranciji. Netko drugi možda nije. Za njega je dolazak migranata drugačijeg izgleda, drugačijih navika, drugačijeg ponašanja i jezika ravan katastrofi svijeta koji poznaje. Raznolikost se uči – ona nije zadana, ma koliko nas internetski memovi učili suprotnome. Da, istina je da djeca ne razumiju rasu, nacionalnost, vjeroispovijest. No socijalizacijom ih ne učimo nužno mržnji kako bi to ta zgodna sličica sugerirala – učimo ih da teže istome ili sličnome. Mi smo ljudi društvena bića, težimo pripadnosti, težimo osjećaju prihvaćanja, težimo sebi sličnima.

Socijalizacija je ključ našeg uspjeha kao vrste. I istovremeno je ključ za brojne užase koji smo, kao vrsta i pojedini pripadnici iste, u stanju počiniti. U prethodnom sam tekstu pojasnila da smo presjek petoro ljudi s kojima provodimo najviše vremena. Mi možda ne dijelimo njihove predrasude, ali ih šutke toleriramo. Zašto? Jer ne narušavaju temeljno naš doživljaj svijeta. U trenu kada mi razvijemo snažne osjećaje oko neke teme, odnos se nedvojbeno transformira. Uostalom, razmislite o svojem političkom stavu. I sada zamislite dijametralno suprotan stav. Jeste? Sada zamislite blisko prijateljstvo s osobom koja zastupa upravo taj stav. Moguće? Na primjer, ja bih teško mogla biti prijatelj s nekim članom ili simpatizerom udruge U ime obitelji. Iz više razloga, ali bez obzira na pluralizam i slobodu mišljenja – blizak odnos s takvom osobom meni je nemoguć. Nalazimo se na posve suprotnim krajevima doživljaja svijeta.

Imperativ društva

Dakle, socijaliziramo se kao vrsta sa sebi bliskima. Tako je to oduvijek, evolucijski je tako uređeno. Tražimo sličnost, tražimo prepoznavanje, tražimo pripadanje. Evolucijski (a mi smo na ovom stupnju razvoja tek djelić sekunde gledajući ukupan protok vremena), mi smo kao vrsta opstali jer smo surađivali. I drugi primati surađuju, ali tek su ljudi razvili mogućnost dogovaranja, komuniciranja i apstraktnog promišljanja svijeta – što je sve omogućilo bolju socijalizaciju. Točnije, naučili smo razmišljati kako bismo se bolje socijalizirali. Uostalom, ja nisam antropolog niti sociolog da bih imala autoritet ustvrditi takvo što, ali novije studije idu u prilog toj tvrdnji: na primjer, ova ili ako su vam znanstvene studije teške, ovdje je to Wired super objasnio na osnovu NBA košarkaša (evolucija i NBA, mislim da je ovo najbolji selling pitch u povijesti).

Nas ljude od ostalih vrsta izdvaja sposobnost promišljanja. Imamo intelekt koji nam omogućava da evo, baš neki dan, otkrijemo nov naseljiv sustav tričavih 40 svjetlosnih godina dalje. Imamo intelekt koji nam omogućava da shvatimo tako kompleksne stvari kao što je teorija igara i nuklearna fizija, da dekodiramo DNK, da stvorimo kompeksna računala veličine kreditnih kartica, i da istovremeno smatramo da smo informirani jer gledamo HTV. (Ovo je bila suptilna ironija.)

Bazično, mi smo pametna vrsta. Prilagodljivi smo, brzi, inteligentni, sposobni mijenjati obrasce ponašanja. (Ali svejedno gledamo reality showove.) Ali naša je pamet posljedica, a ne evolucijska svrha. Da, neka osnovna inteligencija je postojala (kao i kod drugih primata, a vjerojatno i kod drugih ljudskih vrsta (za više o tome, pročitajte sjajnu knjigu Yuval Noah Hararija, Sapiens)), ali doista smo se opametili kako su naše zajednice postajale sve složenije i kako se trebalo – dogovarati. Inteligencija je, drugim riječima, poslužila u svrhu opstanka UNUTAR zajednice. Kako? Pa, zamislite da ste dio plemenske zajednice. Treba izaći u lov na, recimo, mamuta. A vani ima raznoraznih grabežljivaca koji bi se rado dokopali malo ljudetine – vaše je da ispregovarate najbolju poziciju. Osim toga, dio ste zajednice koja funkcionira samo ako svatko u njoj da neki svoj doprinos. Zajednica napreduje onoliko koliko napreduju svi u njoj – ali za mjesto se borite sami.

Jaki DNK

A onda je stvar krenula svojim tokom – inteligencija i potreba za socijalizacijom pokrenuli su društvo iz pećina do današnjih penthousea, s konja na Ferrari. Ali bazična ljudska potreba je jednostavna: naći svoje pleme, svoje istomišljenike i verbalno se izboriti za svoje mjesto u tom plemenu. Argumentima. Racionaliziranjem.

Znanost to danas dobro poznaje. Zovemo to cognitive bias i to je naša nezgodna navika da uzimamo samo one argumente koji podupiru našu tezu, a ostale zanemarujemo. I da se okružujemo ljudima koji nam ponavljaju ono što i sami vjerujemo. I da veću težinu dajemo činjenicama koje nam idu u prilog, umjesto onima koje nam ne idu. Jednostavno smo ustrojeni tako da tražimo odobravanje i podršku – svijeta, činjenica, znanosti, drugih ljudi. Najviše – drugih ljudi.

Na primjeru migranata i “jakog” DNK. Strah od nepoznatog dobro je dokumentiran i poznat. Bojimo se onog što ne poznajemo. Ako nikad u životu nismo bili izloženi drugoj naciji ili vjeri, imat ćemo strah. Netko jači, netko slabiji, netko će biti zgrožen mogućnošću, netko drugi će osjećati tek blagu nelagodu. Uostalom, zamislite prvi dan na novom poslu. Kako se osjećate? Strah ili nelagoda? Potreba da se brzo uklopite ili strah od kontakta? Pomnožite to s tisuću i tu je egzistencijalna nelagoda/strah na skali identiteta: to su drugi narodi, drugi običaji, drugi načini. Kako se povezati s nekim tko je toliko različit od mene? (Sjetimo se: potreba za socijalizacijom.) Kako taj netko može razumjeti moje potrebe? (Potreba za prihvaćanjem.) Hoće li taj netko poštovati moj način života? Hoću li se ja morati prilagođavati njemu? Hoće li me taj netko razumjeti? (Hoću li ostati sam i neshvaćen.)

Isti primjer može se pokazati na bilo kojoj vrućoj društvenoj temi oko koje se lome koplja. LGBT prava? Sve isto. To su neki drugi ljudi. To je nenormalno. To je neprihvatljivo. Ti ljudi nisu “moji” ljudi. Jer ako jesu, ako me razumiju, ako su mi prijatelji – što to govori o meni? To nije MOJA vrijednost. To NISAM ja.

Želimo se socijalizirati, i to je najprirodnija ljudska potreba – na posljetku, naše najjače oružje, naš intelekt, nastao je iz potrebe da nađemo frenda, partnera, pleme. I zato prihvaćamo priče koje osjećamo kao svoje.

America first? Patriotizam, ponos, američke vrijednosti, velika ekonomija.

Brexit? Patriotizam, ponos, britanski način života, velika ekonomija.

Velike priče

To su priče koje je lako razumjeti. Jednostavne su: zazivaju podrijetlo, korijen, zemlju, naciju. Svode kompleksan i zahtijevan svijet na jednostavne plus/minus varijable. Trump nije glasačima objašnjavao kompleksan američki sustav glasanja. Nije im govorio o makroekonomiji. Nije pričao o industriji. Nije govorio o globalnim političkim kretanjima. Nije pričao o MMF-u. Nije govorio o ljudskim pravima, ekologiji, slobodama.

Ne. Ispričao je jednostavnu priču: Amerika je najveća zemlja na svijetu u kojoj žive najbolji ljudi. Napravit ćemo zemlju u kojoj će svi živjeti dostojanstveno od svojeg rada tako da nam sve druge zemlje zavide i žele dio toga, ali mi im to nećemo dati jer smo toliko super i cool.

Brexit? Ista stvar. Britanija je bila velesila, a sada smo dio Europske Unije u kojoj je cijela Europa, i još nije glavna među svim tim seljačkim državicama, nego jedna od.

Jednostavna priča, jednostavan narativ. Narativ koji ljudi lako prihvate jer se žele osjećati ponosno što žive tamo gdje žive, jer im je – iracionalno, ali sjetimo se potrebe za socijalizacijom – važno da to mjesto na kojem su se slučajno rodili bude nešto posebno. Domovina. Ili ako hoćete, priča o Batmanu. Superjunak suočen s problemima, na rubu poraza – pobjednički se vraća i u pepeo uništava neprijatelje.

Znam isto tako da su tijekom izbora korišteni big data, Facebook mikrotargetiranje i ini alati. I to je sve okej i cool – koristio ih je i Obama. Ali ti alati služe da prenesu priču, a priča je upravo ta: grandiozna slika grandiozne države koja nije postojala niti u slavnoj prošlosti na koju se referira, ali postoji kao dio kolektivne mašte.

Mi ljudi trebamo socijalizaciju. A socijalizacija nastaje – dijelom – pomoću priča. Ranije spomenuti Harari navodi sjajan primjer kako priče preuzimaju stvarnost. Na primjer, kompanija Peugeot. Osnovana je 1810. godine. Danas je dio PSA Grupe. Ima 20-ak tvornica, upošljava desetak tisuća ljudi. Proizvodi niz vozila. Kada bi sutra čitava uprava Peugeota dobila otkaz, Peugeot bi i dalje postojao. Kada bi sutra bile uništene sve Peugeotove tvornice, Peugeot bi i dalje postojao. Kada bi svi Peugeotovi automobili nestali, Peugeot bi i dalje postojao. Postoji jer postoji priča o Peugeotu. Postoji jednako kao što postoji i Concorde. Postoji ideja Peugeota, a ta je ideja dovoljno jaka da svi povjeruju u nju.

Načelo povjerenja

Ili jednostavniji primjer. Promet funkcionira jer smo svi prihvatili pravila. I funkcionira na načelu povjerenja: svi vjerujemo da će se svi sudionici držati pravila. Stvarni nam svijet svakodnevno pokazuje da su ljudi, ako išta, notorno poznati kao kršitelji pravila, ali mi svejedno sjedamo u automobil uvjeren da će nam drugo vozilo ostaviti prednost, zaustaviti se na crvenom, voziti odgovorno i oprezno. To je priča – jer da u nju ne vjerujemo, ne bismo niti sjedali u automobil.

Moj je posao pisati priče. Pišem ih u obliku literature, pišem ih za klijente koji žele predstaviti neki svoj proizvod ili uslugu, i ako ste imali strpljenja doći dovde – pišem ih i za vas. I ovo je priča. Sve oko nas utemeljeno je na priči.

Uzmimo za primjer Hrvatsku. Da je morate definirati, da vas netko pita što je Hrvatska, što biste rekli? Možete činjenično: europska zemlja, članica Europske unije, graniči sa Slovenijom, Mađarskom, Srbijom, BiH, Italijom. Zemlja tisuću otoka. Zemlja šuma i ravnica. Zemlja prepuna pitke vode. Ali što još? Da nekog komada geografije nema, da ne znam, naprasno izgubimo Istru, što je Hrvatska onda? Što je PRIČA Hrvatske?

Nismo iznimka u tome, ali postoje najmanje dvije priče. Svaka vuče na svoju stranu, a najveća je nevolja što ih pričaju političari koji ne djeluju kao da u njih vjeruju. A mi se svrstavamo na stranu ovisno o tome koja nam priča bolje odgovara. Koja sadrži veći presjek našeg skupa vrijednosti. I to je u redu, sve dok smo svjesni da je i to samo priča, samo dogovorna platforma na kojoj gradimo (ili rušimo). Nevolja je, međutim, što nama treba društvo. Nama treba prihvaćanje, treba nam pleme koje nas razumije i dovodi u red. I onda prihvaćamo priče kao da su istina, prihvaćamo ih kao da su fizički opipljive i mjerljive. A nisu – one su samo priča, samo slika svijeta u koji se uklapamo ili ne uklapamo.

Emocije

Apsolutno sve je priča. Istraživanja navika kupovanja govore da se ogroman postotak kupnji obavlja impulsno, emotivno. Automobil? Odlučuju emocije, ne razum. Mobitel? Emocije. Računalo? Emocije. Odjeća? Emocije. Parfem? Emocije. A emocije su samo drugi naziv za priču, za ideju koja nam rezonira.

I vi ste priča. Kako biste sebe opisali? Imenom i prezimenom? Fizičkim izgledom? Osobinama? Nekim štosom? Zanimanjem? Ja sam Iva Ušćumlić, ja pričam priče. Vi?

Poanta ovog dijela s pričanjem priča je u ovome: priče su nam omogućile da se socijaliziramo bolje, a naš se razum razvio da bismo se mogli socijalizirati. Napredujemo kao zajednica i u toj zajednici obavljamo visoko specijalizirane poslove. To je priča napretka civilizacije: mogućnost da većinu svojeg života provedemo obavljajući visoko specijaliziran posao najmanje 8 sati dnevno. Vrlo malen broj nas zna i može raditi nešto izvan naše uske specijalizacije. I smatramo da nas to čini iznimno uspješnima.

To smo uspješniji što je naš posao specijaliziraniji i fokusiraniji. Zamislite razliku u plaći (i statusu) liječnika opće prakse i neurokirurga. Ogroman broj današnjih zanimanja prije 20 godina uopće nije postojao. Još više ih nije postojalo prije 100 godina. Nekome tko danas ima 70 ideja da se zarađuje održavajući društvene mreže najbolji je znak da je svijet otišao dovraga. Zanimanja koja će raditi djeca koja danas imaju 13 još nisu izmišljena i uopće ne možemo pojmiti što bi to bilo.

Poanta ovoga jest: znanost je otišla ogromno daleko. Ali priče se i dalje pričaju, na svakodnevnoj, bazičnoj razini. Znanost ima svakim danom sve više i više odgovora na vrlo temeljna pitanja, ali ta su pitanja kompleksna, a odgovori razumljivi uskoj zajednici. Koja se onda – jer jednostavno želi pripadati, i oni žele svojih petoro najbližih, i oni se žele socijalizirati – zadovoljava činjenicom da samo uzak krug odabranih razumije sve implikacije nekog pronalaska. Da, potrudit će se to prevesti na običan jezik, ali neće se uopće truditi ispričati priču. Dijelom jer možda ne znaju kako, a dijelom i zato što mi ljudi mislimo da, ako je nešto objašnjeno jednostavno, onda nije dovoljno važno. Mora zvučati stručno, inače čemu si potrošio 15 godina rada i učenja?

Tinejdžerski tulum

I što se onda dogodi – znanost – ili bolje, znanje – s jedne strane grabi golemim koracima naprijed. Možda već za našeg vijeka dosegnemo vrlo jeftin i vrlo čist izvor energije koji će biti moguće komercijalizirati. Ali ljudi to ne razumiju. Teško im je shvatiti. Nema priče koja bi im to ispričala na jednostavan način, tako da pronađu sebe u tome. Da se identificiraju. Da shvate da je to i njihovo. Pa onda, kao šiparice koje nisu pozvane na tulum popularne cure, odluče da će se duriti i ignorirati sve što iz tog izvora dolazi.

I onda se pojave razni Pernari koji to tako ispričaju i koji ispričaju priču o zdravlju za bogate, o napretku za povlaštene, o svijetu u koji ljudi nemaju pristupa – i ta priča zvuči uvjerljivo. Ta priča zvuči kao nešto istinito.

Mi se socijaliziramo pričama. I pobjeđuju najbolji storytelleri. Oni koji najpreciznije pogode prevladavajući osjećaj. Prevladavajući trend. I zato ovaj naslov: znanost i tehnologija otišli su ogromno daleko. Za većinu ljudi to je nerazumljivo, a ono što je nerazumljivo, automatski je i nevažno. Teško je vidjeti implikacije na osobni život. I onda ljudi odabiru priču koja se čini uvjerljivijom. Onu koja djeluje trenutačno.

Želim reći ovo: ne borimo se protiv predrasuda. Borimo se protiv dobrih priča. Stari Grci nisu pričali mitove o Olimpu i svojim bogovima jer su doista očekivali da Ares dotrči u oklopu i zajaše bika. Pričali su jer su u pričama posredovali znanje i uvjerenje o svijetu. Nitko nije očekivao da budu istinite. Očekivalo se da prenesu smisao, princip, ideju.

Prevedeno na slučaj s početka: ni gospođa Abramović ni njeni sljedbenici ne vjeruju doista u priču o pizzama na golim dječjim guzama. Ali vjeruju u ideju koju ta priča donosi. Vjeruju da je opasnost stvarna.

I kakve koristi onda od demistificiranja priče činjenicama? Ionaj koji priču donosi i oni koji ga slušaju znaju da ona nije istinita u činjeničnosti. Ali vjeruju da je istinita u suštini. Vjeruju da doista postoji opasnost od trovanja djece iskvarenim idejama. Vjeruju da čudovište stvarno.

Kako se onda borimo protiv loših priča?

Pa, boljim pričama. Jasnijim pričama. Pričama koje nedvosmisleno slikaju svijet kakav želimo. Pričama koje prenose osjećaj, koje izazivaju osjećaje. Pričama koje apeliraju na hrabrost – ako druga strana već koristi apeliranje na strah.

Ali alati su nam isti na raspolaganju: arsenali jakih, moćnih, šarenih priča.

Disklejmer: autorica NIJE članica niti simpatizerka niti jedne političke stranke ili opcije. Svi stavovi izneseni u tekstu su moji, baš kao i svi zaključci, bili oni ispravni ili pogrešni. 

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *