Navigation Menu+

Kako smo postali preglupi za svijet u kojem živimo (I).

Posted on Feb 22, 2017 by in trendovi | 1 comment

Pretpostavka neznanja

Svakome tko je makar jednom pokušao ući u svijet startupa, poznat je korak pod nazivom “ispitivanje tržišta”. Bazično to funkcionira ovako: dođeš s idejom ili zametkom ideje i onda te mentori pošalju da pronađeš 20 ljudi koji bi taj tvoj proizvod ili uslugu koristili. Pričaj s njima, upute te, i saznaj što im treba. Mislim da ne postoji osoba kojoj u tom trenutku ne dođe da pošalje k vragu i šefa i stanicu i cijeli koncept mentorstva. Pa znam što im treba!, uzvikuje naš proverbijalni osnivač startupa, Zato je moja ideja tako genijalna.

Dvije stvari valja reći u ovom trenutku: Ne znaš (što im treba) i ne, nije (genijalna ideja. U svijetu od 7 milijardi stanovnika sasvim sigurno netko razvija nešto slično. Što ne znači da ne trebaš pokušati, samo da trebaš skinuti s leđa teret genijalnosti.)

Ne znaš što drugima treba zbog jednostavne činjenice da polaziš od sebe. Svi to činimo. Polazimo od sebe, mjerimo svijet prema svojim potrebama, razumijemo sebe i svoj doživljaj svijeta s eventualnim modifikacijama u odnosu na ono što nama bliski ljudi shvaćaju, doživljavaju, mogu pojmiti. Sebični smo? Možda. Prije smo presjek petoro ljudi s kojima provodimo vrijeme, a provodimo vrijeme s onima koji odražavaju naše vrijednosne sudove, interese, razmišljanja. U osnovi ne možemo percipirati ništa što je izvan našeg opsega kretanja i doživljavanja svijeta, ma koliko si utvarali da smo svjetski ljudi, obrazovani, širokih pogleda. Petoro ljudi s kojima provodite najviše vremena – prosjek ste vi.

Echo chamber

Gdje se to najbolje vidi? Pa, na Facebooku. I sam je Facebook dizajniran tako da nam nudi samo ono što nam se sviđa. Kao prvo, nudit će nam postove prijatelja s kojima smo najviše u interakciji. A najviše smo u interakciji s onima čiji stavovi rezoniraju s našima. A onda će nam nuditi stranice koje bi mogle odgovarati našem senzibilitetu, kao i sadržaj s onih s kojima smo u nekoj interakciji. To se zove echo chamber. Facebook nam vraća stavove i mišljenja ljudi koji se slažu s nama ili su različiti na dovoljno sličan način. Uostalom, provjerite sami: koliko vam često iskaču postovi ljudi s kojima se dijametralno ne slažete?

Vi ste, na primjer, libertarijanskih uvjerenja, poduzetnik. Koliko često vidite postove ljudi koji su nacionalno nabrijani, zaposleni u državnoj upravi? Ili zamislite da ste vjerni čitatelj portala Dnevno.hr. Kolike su šanse da vam Facebook ponudi tekst ili objavu s portala Lupiga? Nikakve. Da objasnim: vjerni čitatelj Dnevnog malo će vjerojatno imati prijatelja koji vjerno čita Lupigu. Ako čitatelj Dnevnog u svom feedu vidi tekst s Lupige, to je vjerojatno zato što je neki njegov prijatelj otišao onamo otvoriti srce i dušu pa će mu se ta – jamačno pristojna – rasprava pojaviti u feedu.

Svijet u kojem se krećemo osmišljen je tako da nam vraća nazad stavove koji su maksimalno nalik našima. Podesili smo ga tako da nas minimalno uzrujava i da nas minimalno izaziva. (I to je loše na više mogućih razina.) Na primjer, prisjetite se debate Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Nisam je gledala, ali pratila sam komentare u svom feedu: moji su prijatelji mahom vikali da je Milanović bio bolji, uvjerljiviji, dominantniji. Srećom po mene, imam i drugu listu, onih koji me znaju uzrujati slobodnim shvaćanjima kulture i umjetnosti u Hrvata: po njima je Plenković bio uvjerljiviji i bolji. Što je istina? Očito doista skrivena u oku promatrača političke debate.

Nisam politička analitičarka, niti je ovaj post usmjeren prema političkim temama i tko je imao kakav program. To me ni najmanje ne interesira. Interesiraju me ljudi i neobične pojave koje uočavam u nizu trenutačno jakih tema. I mislim da smo preskočili neka bitna pitanja koja bi nas svaki bolji mentor poslao postaviti – pa nam samim time izmiču dobri odgovori i važnije, shvaćanje trendova koji su u svijetu doveli do Brexita i Trumpa, a u nas do Živog zida u Saboru.

Nakon Brexita i Trumpa potrošeni su kilometri tekstova oko modela i predviđanja, kako je moguće da su politički analitičari toliko promašili, kako su ankete mogle biti toliko krive… Mislim da je ovo prvi od niza slučajeva kada će analitičari pogriješiti i kada će ankete biti potpuno krive. Mislim da su modeli koje imamo na raspolaganju za istraživanje tržišta uskoro postati neupotrebljivi i da ćemo morati početi postavljati pametnija i preciznija pitanja da bismo shvatili što se oko nas događa.

Zašto to mislim? Zbog sljedećih nekoliko stvari.

Niz raznih istraživanja stavova mladih pokazuje da su iznimno usmjereni u nacionalne teme. Nacionalni ponos, nacionalni identitet, vjera, običaji – sve im je to veoma važno. Neki analitičari tvrde da je to posljedica stanja u društvu i 25-godišnjeg prisustva vjeronauka u školama, ali mislim da je to tek dio odgovora. Takav odgovor, za početak, pretpostavlja da je domoljublje nešto negativno – što pak samo perpetuira problem i produbljuje jaz između “nas” i “njih”, s koje se god strane osjećate.

Kao prvo, nacionalni ponos svjetski je trend. Pogledajte uostalom SAD s Trumpom, Britaniju uz Brexit, Francusku, Austriju, Mađarsku… nacionalni naboj iznimno je jak. Kod nas je to kombinacija koja daje savršenu oluju: nezaliječene rane Domovinskog rata, teška recesija koja je pogodila zemlju, svijet nesigurnosti u koji mladi trebaju ući, a koji ne djeluje nimalo pristupačno i sigurno, već upravo suprotno.

Mi danas imamo prvu generaciju mladih koja je konzervativnija od svojih roditelja. Što to znači? Nemam pojma. Nevolja je što svi možemo samo pretpostavljati. Neki logičan slijed događaja jest liberalizam u mladosti, pomicanje granica u mladosti, i konzervativizam u starijoj dobi. Tako to nekako ide – mladi pomiču granice, stariji ih brane i na kraju se nađemo ipak s nekakvim napretkom. A danas su uloge obrnute: stariji su otvoreniji od djece koja tek izlaze u svijet. Ali brojke to jasno pokazuju: današnji maturanti visoko cijene tradicionalne vrijednosti, zatvoreniji su kao društvo, grublji prema manjinama, manje tolerantni. (Ima još istraživanja koja govore da su i tolerantniji na nasilje, čisto ako vas ovo nije dovoljno deprimiralo.)

Znači li to da je to izgubljena generacija? Ne. Jednostavno im ne postavljamo prava pitanja. I ne tražimo prave odgovore, već ih pokušavamo prevesti u odgovore koje razumijemo.

U čitavom svijetu posljednjih 10 godina jačaju anti-establishment pokreti, s time da su posljednje 2 godine buknuli. U Americi to je najbolje vidljivo u liku i djelu Donalda Trumpa, u Hrvatskoj personifikacija anti-establishmenta je Živi zid. Ostale primjere u Europi pogledajte u ovome članku, uz ograde zbog promijenjene političke situacije ponegdje. No zgodan je presjek. Ovdje je ponešto detaljnije izneseno sve što se trenutačno događa u Europi.

Što je anti-establishment?

Manjak povjerenja u institucije. Sve institucije. Odbijanje cijepljenja jedan je pokazatelj toga. I nije to dovoljno samo odbaciti kao glupe, neuke ljude koji ugrožavaju svoju djecu. Oni to nisu. Često su to obrazovani, brižni roditelji. Ali riječi liječnika kao da ne dopiru do njih. Gdje je pošlo krivo kada roditelji više vjeruju internetskim sajtovima, nego pravim i živim liječnicima? Pošlo je krivo u trenutku kad je nestalo povjerenja. Dogodilo se nekoliko pogrešaka farmaceutske industrije.

Dogodilo se stvaranje percepcije da je profit u prvom planu. Ne ulazim sada u istinitost toga – govorim o percepcijama. Ljudi su u nekom trenutku povjerovali u mit o Big Pharmi, o ljudima s jedinim ciljem da budemo bolesni i jadni jer se na bolesti dobro zarađuje. I jedna po jedna, padale su kockice obrane znanstvene strane: što se više trudimo uvjeriti ih da griješe (kad je o cjepivu riječ), to su oni uvjereniji da su u pravu. A to nije jedina institucija koja je izgubila povjerenje.

U Hrvatskoj to vrijedi za većinu državnih institucija. Jednostavno se uzima kao zadano da svi lažu i prekrajaju stvari sebi u korist. Ali Hrvatska nije tu nikakva iznimka ni slučaj: Brexit se dogodio kao izraz pobune protiv establishmenta koji je Europska unija. Trump je pridobio glasače manjih, ruralnih sredina kojima je Washington upravo establishment.

Povratak korijenima. Globalizacija je fakt već dovoljno dugo da možemo vidjeti njene dobre i loše strane. Gubitak poslova, gašenje industrije, globalna kriza… složeni problemi složenih uzroka, ali za ljude na rubu egzistencije, krivac je jedan i jasan: svjetske elite kojima je samo do bogaćenja na račun malog čovjeka. Pridodajmo tome i tehnologiju koja nam omogućava da putujemo kao nikad dosad, a onda i seobe naroda (na ovoj skali to nije ništa drugo).

Prije samo 100 godina ljudi su poznavali veoma ograničeno geografsko područje. Odlazilo se i selilo samo u teškoj nuždi. Moglo bi se tvrditi da su i ondašnje seobe, s obzirom na broj stanovnika, bile na ovoj skali koju vidimo danas, ali ljudi su ljudi – nekome tko od svijeta poznaje svoje mjesto, Zagreb i eventualno Graz, nepojmljivo je prihvatiti drugu kulturu, vjeru, boju kože, običaje.

Ne sudimo prestrogo: uostalom, sjetimo se s početka, mi smo presjek petoro ljudi s kojima smo u bliskom kontaktu. I sami smo, čak i kao obrazovani ljudi širokih pogleda koji su putovali i vidjeli svijeta, prečesto zatvoreni u vlastite balone predrasuda i nemoguće nam je shvatiti sve što dolazi izvan tog balona. Tako je nama možda teško shvatiti zašto je dijelu naših sunarodnjaka dolazak sirijskih izbjeglica ravan smaku svijeta, baš kao što je njima nemoguće shvatiti zašto bi trebali prihvatiti te neke ljude iz zemlje koju će s mukom naći na karti. Predrasuda ide u oba smjera.

Mijenjamo li stavove?

I zapravo, postoji čitav niz psiholoških i neuroznanstvenih istraživanja potvrđuje da smo više nego neskloni mijenjati stavove, čak i kada smo suočeni s jasno argumentiranom i neospornom činjenicom da nam je početna postavka stava pogrešna. Štoviše, osporavanje pogrešne pretpostavke u koju su ljudi uložili emocionalni ulog samo dovodi do još odlučnije obrane pogrešne pretpostavke. Na linku je tekst na engleskom, star tri godine – OVDJE. To je vrijeme prije “alternativnih činjenica”, prije nego smo osvijestili postojanje fake newsa i sajtova koji namjerno iskrivljavaju činjenjice. Ili u Hrvatskoj – prije Živog zida, prije Pernarova objašnjenja da nas cijepljenjem žigošu, prije nego su teorije urote izašle u mainstream.

Godinama promatram kako manipulacije i laži (p)ostaju mainstream i ljude je doslovno nemoguće odučiti od dokazano i provjerljivo pogrešne prakse. Ako pogrešna činjenica podržava nečije uvjerenje – i zapravo, pokazuju istraživanja, doživljaj sebstva, najdublji osobni identitet – nema boga da će je istinita činjenica osporiti.

Uostalom, pogledajmo rasprave o cijepljenju. Bez obzira na to što je mnogo veća šansa – statistički – da dijete bude ozlijeđeno i/ili strada u prometnoj nesreći, nego od posljedica cijepljenja, ljudi i dalje vjeruju osporenim istraživanjima, nepotvrđenim člancima na internetu, drugim ljudima. I što se jače borimo protiv te predrasude – činjenicama – to je jače uvjerenje da su u pravu, da djecu ne treba cijepiti, da je to njihovo pravo, da postoji urota države, farmaceutske industrije i liječnika.

Antivaxxerski pokret postoji već godinama – desetak godina barem – no sada je buknuo. Ne samo u Hrvatskoj, gdje ponovno imamo slučajeve ospica, već i u Britaniji, SAD-u, Austriji, Švicarskoj… I nitko nije našao učinkovito rješenje za to – osim možda da se roditelje to prisili. No na stranu taj dio – kako se boriti protiv predrasude? I to u svijetu u kojem se činjenice više ne provjeravaju pa su mediji svih strana i političkih opredjeljenja prepuni pogrešaka? Provedeno je zgodno istraživanje nakon rata u Iraku (dostupno OVDJE, na engleskom) o tome koliko ljudi odbacuju pogrešne informacije nakon korekcije. (Spoiler alert: ne odbacuju.)

Odrasli u recesiji

Prije nego ja krenem razglabati, pogledajte ovu studiju o utjecaju recesije na određene generacije: OVDJE u PDF-u, a ovdje je i studija o makroekonomskim kretanjima i spremnosti na rizik.

Posebno su ranjivi na recesijska kretanja mladi, odnosno generacija od 14 do 24 godine (autori se ne slažu oko donje granice) u trenutku velikih recesija. Dakle, ako ste 2008. i 2009. posebno imali do 24 godine, utjecaj na vas bio je mjerljivo jači (ako je vjerovati prošlim generacijama), nego ako ste u tom trenutku imali, recimo, 40.

A što se dogodilo 2008. godine? Dogodila se globalna recesija. Danas znamo da su se banke i financijske institucije zaigrale, da su milijuni ostali bez posla i/ili ušteđevine, da su države intervenirale i spašavale financijske institucije, ali da generalno nitko nije odgovarao. Netko je pogriješio (nekakav proverbijalni Vuk s Wall Streeta), a odgovarao je “mali čovjek”. Istraživanja pokazuju da generacije u osjetljivim godinama (do 24) u trenutku recesije imaju značajno viši stupanj gubitka povjerenja u izvršnu i zakonodavnu vlast. Dodajmo tome manjak obrazovanja (koji je opet umnogome financijski uvjetovan), život u, na primjer, ruralnoj Alabami ili pak u nekom prigradskom naselju, egzistencijalnu ugroženost i imamo savršenu oluju za anti-establishmentske ideje. Banke nas kradu, političari nas lažu, reklame su prodavanje magle, umjetnicima bi bilo bolje da kopaju kanale, sustav je nepravedan – zvuči poznato? Te se ideje provlače svuda i nisu uopće nove.

Uzmimo millenialse. Kada predstavljamo generacije, millenialsi iskaču po svojim navikama. Što vole? Izrađivati. Kuhaju, bave se DIY projektima, sami izrađuju ili recikliraju namještaj, odjeću, sve… Podržat će male proizvođače i lokalne farmere, podržat će mom & pop shopove, odbacit će korporacije i industrijske proizvode. Ali to je onaj miroljubivi, hipijevski dio. S millenialsima je došao trend urbanog vrtlarstva. S millenialsima je došlo craft pivo. S millenialsima su došli mali proizvođači i demokratizacija dizajna, proizvodnje, svega. S millenialsima je došao obrat: prvi puta industrija imitira male proizvođače i OPG-ove, a ne obratno.

S novom generacijom – s Generacijom Z, pivotals – dolazi i gotovo nasilan otpor svemu što se percipira kao establishment. Dakle, globalizacija, industrija, NATO, EU, banke, sustavi – sve do treba demolirati i raditi ispočetka. Ako su millenialsi novovjeki hipiji (a generalno jesu), pivotalsi su millenialsi na crystal methu. Bez generalizacija, dakako, uvijek ima iznimaka, ali zamislite hipstera koji želi silom dovesti svijet u red. Oni nisu Trumpovi glasači. Oni ne glasaju, točka. Jer – svi su isti.

I sad se vraćamo na početak. Ne postoji način da ispravimo krive Drine. Ne postoji, drugim riječima, način da ispravimo pogrešne pretpostavke. I što se više trudimo, to smo u tome neuspješniji. Uostalom, evo sažetih studija na tu temu – članak iz New Yorkera. Što više ljudima objašnjavamo da makroekonomska kretanja određuju proračune i budžete, to su oni uvjereniji u postojanje urote. Što se više trudimo objasniti da medicina nije ovdje da bi pobila čovječanstvo, to su oni uvjereniji u postojanje Big Pharme. Još malo istraživanja iste teme te kako smo uvjereni u vlastite stavove, bez obzira na razum, logiku i činjenice u još jednom članku iz New Yorkera, ranije linkanom, ali članak je jako zanimljiv i vrijedi ga ponoviti.

A kada se protiv lažnih vijesti počnemo boriti kao Google – skidanjem indeksiranih stranica (zasad je stradao Natural News, a AdRoll je još udario po InfoWarsu, uskrativši plasiranje oglasa), samo utvrđujemo uvjerenje da doista postoji zavjera i da doista postoji urota. Cenzura neće pomoći, objašnjavanje neće, razotkrivanje pogrešnih uvjerenja također. Što onda pomaže? Ne znam. No sve je više istraživanja koja potvrđuju da je naša potreba za socijalizacijom jača od našeg intelekta. Točnije, da naš razum radi u svrhu socijalizacije. Sjetimo se – mi smo presjek petoro ljudi s kojima provodimo najviše vremena. Razmišljamo u smjeru održavanja društvenih odnosa. I naše se predrasude šire poput virusa, socijalnim kontaktom.

 

Disclaimer: autorica NIJE članica niti simpatizerka niti jedne političke stranke. Autorica nije sociologinja niti politička analitičarka. Ovaj je tekst nastao iz proučavanja trendova i dostupnih brojki. Svi zaključci su možebitno pogrešni, no doneseni su u dobroj vjeri, bez zle namjere prema bilo kojem dioniku javnog i/ili političkog života. Unutar teksta navedeni su linkovi na podatke, a korišteni su podaci i Državnog zavoda za statistiku te Eurostata.

 

1 Comment

  1. Predvideli su pobedu Trampa oni koji su koristili Big data 🙂
    Sjajan tekst u svakom slučaju!

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *