Navigation Menu+

Venecija.

Posted on Feb 9, 2017 by in pisanije | 0 comments

Kažem ti, neka bude Venecija.

Kažem ti tiho, kad zatvorim oči, da me slučajno ne čuješ.

Ne kažem vjetru, da ti ne bi prenio, slučajno, da ni ne naslutiš.
Ali zatvorim oči i tiho prošapćem u sebi – neka bude Venecija.

Jer poznajem Veneciju. Poznajem je bolje od mnogih bližih gradova, poznajem je jer sam joj dopustila da me osvoji jer mi je dopustila da je osvojim, da se zavedemo i zavolimo, ona i ja.

Pa kažem – neka bude Venecija.

Ne možeš je misliti. Ne možeš je prepričati. Ne možeš reći ništa o njoj osim onih činjenica koje svi poznaju. Mogu ti govoriti o laguni, o moru, o pijesku, mogu ti pričati o tome kako se plovi onim kanalima.

Ali onda ti ne govorim o Veneciji, govorim ti o povijesti, o ljudima koji su bili dovoljno tvrdoglavi da kradu, da ukradu grad moru.

Mogu li ti prepričati kako izgleda dok se vlak zaustavlja u njoj, prolazeći polako prugom uz samo more, uz more, uz more, i toliko je blizu to more da ga možeš gotovo rukom dotaknuti. Mogu li ti prepričati kako je sunce toplo na licu dok ispijaš svoju kavu, tamo, na tom kolodvoru, s nogama pruženim prema moru. Postoje li riječi koje opisuju vijuganje ulica, i gubljenje po nepoznatim parkovima… i kako je neobično kad more u jednom trenu preplavi ulice, a u drugom nestane kao da ga nikad nije bilo… Ako projuriš tim ulicama, shvatiš da juriš s duhovima, s njih milijun, bezbroj, sa svim onim koracima koji jure uz tebe, jer su jurili stoljećima prije, nisi ti prvi, ni posljednji, samo si neki broj, posjetitelj broj milijun i tristodvadeset, korak broj sedamnaest milijuna i četiri… i kako se boriš s tim? Kako se boriš s tim gradovima koje njihova povijest porobljava, kako se boriš s pričama koje ne bi stigao čuti niti da ih slušaš stoljećima?

Pronađeš kafić u jednoj pokrajnjoj ulici. Malen, topao, kafić koji miriše na svježe pečeno pecivo iako ga ne jedeš, ali taj je miris nekako lijep i mek na nosnicama. Pa sjedneš, i piješ svoju kavu, i smiješiš se konobarici i ona se nasmiješi tebi jer je lijepo kad se ljudi jedni drugima smiju, piješ svoju kavu i pušiš, i promatraš tu voltu ispod koje se smjestio, taj kafić, i promatraš ulicu koja je zasigurno po nečem značajna, i na posljetku, promatraš te golubove koje neko dijete potjera u zrak, eto tako, jer može, jer je zabavno, jer je smiješno, jer su golubovi tako predvidljivi – zaletiš se u njih i oni polete u zrak, stvore zavjesu od krila i lepeta i pokreta. Pa ih promatraš i slušaš taj dječji smijeh i gledaš ih kako kruže, vrte se pa vraćaju, ti golubovi, i gledaš dijete kako poskakuje po ulici, i slušaš žamor glasova oko tebe, i gledaš ljude kako prolaze i škljocaju aparatima – Venecija je to, sve se može slikati – a tebi oči bježe dalje, gore, više, bježe ti među one golubove, među oblake, u nebo, u svijet, i odjednom te ne steže više ta povijest, ta prošlost, te noge, ti ljudi, ti fotoaparati, ne steže te ništa, samo te nosi, nosi, odnosi te i razmišljaš kako je, eto, cijeli taj grad nastao na glupoj ideji jer stvarno – može li nešto biti gluplja ideja od pobijediti more? Neka je budala nekad davno, davno, toliko davno da se više nitko ni ne sjeća tko je to bio, samo pričaju mitove o tom trenutku, imala glupu, suludu ideju da će pobijediti more i napraviti grad na moru, NA MORU, pokazati mu da se može, tom moru, da se može biti jači od mora pa je dovukla trupce – ta budala – i počela zidati, graditi i nije bilo dovoljno više da imaš samo kuće na trupcima, morao si imati sjajne, vraški sjajne kuće na trupcima, morao si imati čitave palače.

Pa me zanima, dok sjedim tamo i promatram te golubove kako kruže i spuštaju se negdje u blizini, ali tamo gdje ih ne vidim, zanima me tko je bila ta budala i zašto je mislila da se more može pobijediti, uvijek na kraju more biva jače. Ali mislila je, vjerovala je – ta budala s najglupljom idejom na svijetu – da se moru može stati na kraj i sad imaš Veneciju, spomenik budalama. I tvrdoglavosti. I pokušavanju.

Pa ti to, eto, kažem, kad zatvorim oči tako da ne čuješ jer me predobro i prejasno čuješ dok su mi otvorene, kao da ti nekako sve što u njima nosim, u tim očima, dođe i govori umjesto mene stvari za koje ja nisam pronašla odgovarajuće riječi. I onda se ljutim, kad ti otvorenih očiju govorim, uvjerena da šutim jer se usne ne pomiču, ljutim se kad pročitaš te stvari iz očiju, ljutim se jer bih više nego išta voljela da mi oči ne pričaju – i još gore – da ne pričaju tebi. Ljutim se i odlazim, ljutim se i vraćam se, ljutim se i zatvaram oči da ne čuješ, da ti ne polete iz njih sve te slike, svi ti slapovi slika i boja i mirisa koje nosim u očima, i kažem ti samo – tiho, u sebi, da ne čuješ – neka bude Venecija.

A kad budem morala objasniti zašto Venecija, od svih nepoznatih, malih gradova koji se skrivaju po kartama svijeta, govorit ću o moru, o lidu, o laguni, o trupcima, govorit ću o geostrateškom položaju, o lukama, o mudrosti i umješnosti graditelja, o arhitekturi, o povijesti. Govorit ću i čvrsto stisnuti oči, najčvršće, da ne čuješ.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *