Navigation Menu+

Sutra.

Posted on Feb 9, 2017 by in kaopoezija | 0 comments

Spavala bih. Prespavala ovaj dan, ovaj tjedan, ove mjesece.
A upravo to mi je uskraćeno – taj zaborav snova, leći, zatvoriti oči i smijati se crvenilu ispod kapaka.
Krojim samu sebe kao kakvo naopako odijelo. Kao da brojim minute, a ne godine. Upozoravaš me da ću nestati, upozoravaš me da doziram, a upravo to mi je uskraćeno, ta razboritost promišljanja.
Jebiga.

I onda dođe utorak, a ja zatvorim oči u zori i čekam da nestane, da prođe, da se nasuče na neki sprud neke zaboravljene rijeke. Ali on ne prolazi pa mi jezik gori od sumpora i suhih kiša ovog grada kojem stopalom brišem ulice sa zamišljene karte.
Uvijek dođe utorak, sjedne mi na kosti i zanjiše me, zavrti, uzbiba i onda izbaci u noć.

Doći ću ti sutra, obećajem, i s tim sutra dan se cijepa na pola pa zaklapam oči i pravim se da pozdravljam san.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *