Navigation Menu+

Retrovizor #2

Posted on Feb 9, 2017 by in pisanije | 0 comments

Pričala bih. Želiš li slušati?

Pravit ću se da želiš, pravit ću se da si ovdje, s druge strane stola, pravit ću se da se smiješ, da se smijem, da je ljeto. Tako je, pravit ću se da je ljeto.
Pričala bih o lišću malo. Gledaš li ga? Umorna je ova jesen, umorna je koliko sam umorna ja, a umorna sam, moj bože, ne znam postoji li osim tebe itko na svijetu tko bi mogao zaroniti do dna mojeg umora. Znam da znaš, znam, ali pričala bih, i pravim se da slušaš, pričala bih o jeseni koja je umorna i umara, pričala bih o jeseni koja mi sjedi na kostima, pričala bih da mi mrznu prsti i stopala, pričala bih da gledam u nebo uporno, gledam i tražim crte i paralele, pričala bih o maglama, da, najviše bih pričala o maglama…

Sjedim sam u zagrljaju sile, a krila su mi spremna za let…
Slušaj što sam vidjela jutros. Hladno je bilo, i trnuli su prsti ponovno, ti moji prsti koji ne podnose hladnoću, cijelo mi tijelo ne podnosi hladnoću pa se buni, razboljeva i osipa, to moje vruće tijelo koje gori i ne spava i ne miruje i ne staje. Hladno je bilo jutros i gledala sam maglu kako se povlači po livadi pored koje prolazim svakog jutra, gledala sam maglu i smiješila se jer magla je lijepa, magla pokaže bit stvari, i gledala sam sunce kako prosijava u nju i mislila gdje ću stati, na trenutak samo, gdje ću stati i snimiti je, a onda… Slušaj me, molim te, a onda sam gledala brdo, isto ono pored kojeg prolazim svakog jutra, i vrh je gorio i mislila sam, čudno, kakav je to odraz, mislila sam, pa gore nema ničeg staklenog, tako je izgledalo, kao da sunce sja ravno u staklo, ravno u nepregledne površine stakla, pa sam mislila, gori li to vrh?, i gledala sam i gledala, a onda sam ugledala sunce, i sunce je prosijavalo kroz šumu na vrhu i kunem ti se, vrh je gorio.

Pričala bih, pravim se da je ljeto, da se smijemo nepobjedivo, mi suncu i sunce nama, i sve je tajna, tajna, tajna.

Pričam, a gore mi dlanovi, plamte i vreli su, i razmišljam o tome da zaslužujem najgoru kaznu, zaslužujem da me ispljuju, da me izudaraju kao kakvo dosadno šugavo pseto, razmišljam o tome kako me danima steže u prsima i kako osjećam onu dosadnu, tupu bol negdje u nutrini, razmišljam o vremenu, razmišljam o priči koja se rađa negdje, razmišljam o tebi i sebi, ali najviše razmišljam o ljetu i razmišljam o jesenskim maglama, o toplini mojih dlanova i kako sam ih voljela osloniti na lice, na svoje lice, na svoje oči, a sada ne volim ništa, sada sam prazna i umorna, bože, zna li itko, itko, itko koliko sam umorna, kolikim sam te umorom platila?

Znaš li ti?
Pričala bih. Želiš li slušati?

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *