Navigation Menu+

Retrovizor #1

Posted on Feb 9, 2017 by in pisanije | 0 comments

Svijet je savršen prije svitanja.
U onom procijepu vremena između noći i jutra. U onom procijepu vremena prije nego svijet oživi. U onom vremenu kad ne postoje riječi. I kad možeš misliti u sjenama.
U sjenama misli.
Svijet je savršen prije svitanja, u onom vremenu kad te vuku kolodvori.
Kovčezi kraj vrata.
Razglednice s jednostavnim zbogom i vidimo se i doskora.

Grijem prste na šalici kave. Grijem prste i pripaljujem cigaretu i promatram dah kako mi se ledi.
Razmišljam o tebi i sebi i o cijelom onom vremenu prije i poslije.
Razmišljam o pismima koja nisam poslala.
O porukama koje nisam izmijenila.
O riječima koje nisam izgovorila.

Oblikujem razgovor u glavi. Govorim ti o uspjesima, redam daktilografiju života.
Pričam ti što želim, pričam ti o planovima. Govorim o razgovorima. Sastavljam elaborat budućnosti.
Govorim o mislima, o pročitanom, o čitanju. Govorim ti – prije svitanja – čitava neba riječi.
I smiješim se u mrak, i u smrznute prste.
Smiješim se.
Puno ti riječi govorim, preskačem samo neke. Njih par. Nevažne riječi, zaboravljene.
Riječi kao, nedostajanje.
I kao ostavljanje.
I kao tuga.

Njih ti prešućujem, čak i u ovom vremenu prije svitanja.
Čak i dok riječi plešu pred mojim očima kao malena stakalca leda.
Njih ti prešućujem i smiješim se.
Kažem samoj sebi da sam ti lagala.
Slagala.
Izvukla se nepobijeđena.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *