Navigation Menu+

Obala.

Posted on Feb 9, 2017 by in pisanije | 0 comments

Kao obala svoj brod, tako me vučeš.
Ne želim doći, ali povlače me nevidljivi konopi, snaga ispod površine.
Kao obala da si, tako me vučeš, a ja bih da otplovim, da me pustiš, da se nađem nasred pučine, da jurim i grabim odsjaj sunca na valovima (znam da je iluzija), da jurim prema nebu.

A ti si moja obala.

Ti si užad koja me povlači nazad, ti si ruka koja mi ne da otići.
A ja i dalje trebam vrijeme. Oceane vremena trebam, ozbiljno ti govorim. Oceane i duboka mora vremena u kojima se nećemo poznavati, u kojima ćemo si zaboraviti imena, lica, osmijehe. Trebam premaze vremena, trebam da zasjedne na moja pleća, to vrijeme, da me stisne u šaku, da me uguši. Sati nisu dovoljni, trebam eone, trebam svjetlosna stoljeća, trebam prostore koji se mjere milijunima nula.
I sve sam dalje, sve sam brža, sve odlučnije odlazim, povlačim te konope, krotim vjetar ne bi li me odnio dalje, slomio spone, bacio me makar na stijene, razbio me potpuno,

(neka me i razbije)

samo da me prestane vraćati tebi.
Samo da me prestane vraćati tebi.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *