Navigation Menu+

Niti.

Posted on Feb 9, 2017 by in eseji | 0 comments

Zadnjih dana razmišljam o tim čudnovatim, osjetljivim vezama između ljudi.
Kako neobjašnjivo nastaju.
I kako se neobjašnjivo trgaju.

Kad se podere ona prva nit, često ni ne primijetimo. Ili primijetimo, pa kažemo “to je tako normalno”. Svi to tako rade. Pa ta prva nit podere drugu nit i treću nit i četvrtu i odjednom gledaš kako je pred tobom nešto uništeno i poderano, stara krpa s kojom ne znaš što bi, nekoć draga majica koju si iskuhao na 90 a vuna je pa se sad stisla i možeš je samo baciti, što drugo…
Ne znam što je prva nit. Ponekad je prva svađa. Ponekad je prva gruba riječ nakon koje se moraš ispričavati i izglađivati situaciju i objašnjavati da nisi htio i da ti je izletilo i da nisi zapravo tako mislio. Ponekad je prva tišina. Ponekad je prvi put kada čezneš za time da te netko pronađe i otme tom užasnom osjećaju u koji si se zapleo pa sada ne znaš van. Kao Alisa u Zemlji čudesa: ili si prevelik ili si premalen ili te dave vlastite suze ili si jednostavno izgubljen u svijetu koji ima svoja pravila, a ti ih u najboljem slučaju uopće ne razumiješ.

Ponekad je prva nit prvi kompromis koji činiš, prvo saginjanje glave, prvi trenutak kada prešutiš nešto, kada zauzdaš osjećaj, kada kažeš da nisi važan i da nije važno to što misliš. Ponekad je to onaj zaključak razgovora, kad kažeš, dobro, oko toga se ne slažemo, ali nije važno. A jest. I znaš da jest.

Ponekad opaziš tek sedmu, osmu nit i tad je pred tobom već poprilična rupa i odjednom tu majicu više ne možeš nositi u izlazak niti na posao. A draga ti je nekako pa je nosiš po doma, dok ribaš štednjak ili šetaš psa po parku. I gledaš tu rupu koja zjapi i odjednom je samo ta rupa bitna: ako je i pokrpaš, neće izgledati kao prije. Ako je ostaviš, proširit će se dok ne preuzme ama baš sve. Pa gledaš u nju – tu rupu – i odjednom to više nije majica, nego majica s rupom i govoriš kako je šteta jer je bila tako dobra i mekana i draga.

I ponekad krpaš. Biraš igle i konce, vežeš te rupe, osmišljavaš našivke kojima ćeš prikriti da je nešto krenulo po zlu. A ponekad puštaš. Znaš kako će završiti, točno vidiš trenutak kada skidaš sa štrika tu staru majicu i misliš, ajde, bit će dobra za prašinu…
Ponekad točno vidiš taj trenutak zbogom, točno možeš vidjeti posljednju kavu kada je sve dobro i posljednji razgovor koji je iskren i posljednje povjeravanje koje nešto znači. Kao ova proljetna poslijepodneva, dok drijemam u autobusu prema zapadu: trenutak prije nego nestane, sunce još jednom bljesne ispred mene i sve postane zlatno: zlatna cesta, zlatno nebo, zlatne krošnje, zlatne moje ruke, zlatan moj odraz u staklu. I onda nestane, ugasi se i zavlada opet staro i poznato sivilo. Nije sivo ružno, samo treba dobro zagledati da uočiš nijanse i dubine, da vidiš kako se presijavaju sivi oblaci nad gradom, kako se kovitlaju i kruže, da vidiš sivilo ceste i sivilo zgrada, da uočiš svih milijun nijansi sumraka…

I čudno je, u stvari, kako ni ne primijetimo često dok se između nas pletu te tanke niti, kako nas oblikuju i mijenjaju, prolaze kroz nas i u nas, srastaju s nama i čine odjednom da pogledamo svijet novim očima. Čudno je zapravo kako ih ne primijetimo, nego ih tek naslutimo, a i onda često mislimo da i nisu tako važne, te niti.

A ponekad, rijetko ali ponekad, uhvatimo sebe kako čupkamo tu nit, kako je potežemo i odvrćemo, kako joj raspetljavamo čvoriće, kako je reckamo i trgamo, iz čiste dosade, iz melankolije umornog petka poslijepodne, iz straha da će netko drugi potegnuti svoj kraj te nevidljive špagice i ostaviti te kao lutku bez ruke koja je pridržava, iz tuge koju ne možeš nikome ispričati, iz razdiruće želje da budeš važan barem dovoljno.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *