Navigation Menu+

Mir.

Posted on Feb 9, 2017 by in kaopoezija | 0 comments

Obilazim groblja, lampione trpam u džepove.
Mislim da sam sva ‘volim te’ ispucala u ovome životu. Ne ljubav, samo volim te, samo te dvije riječi koje sam godinama govorila, ne razmišljajući o tome da i riječi možeš potrošiti.
Pa obilazim groblja, znam da nisi tu, govorim glasno i uplašim neku ženu u crnini, magla je pregusta i nisam je vidjela.
Nikad nisu, smiješi mi se ona, nikad nisu. Sad su našli svoj mir.
I to je tako primamljivo, tako opojno. Tako lijepo miriše taj mir u prvoj jesenskoj magli na Mirogoju, tako se omata oko mene, tako me doziva. Mir.
Ponekad vidim tvoje prste kako se pomaljaju iz mraka, ektoplazma u dubini. Kad mi nedostaješ, osjećam to u rukama, u dlanovima koji još poznaju tvoj oblik, širinu tvojih leđa, mekoću tvoje kože.

Ali dođe nedjelja, i moram biti velika, moram biti jača, moram ustati – sad, sad, sad – i moram zakoračiti. Sad.
Oni s kojima možeš konje krasti kradu te konje u nekim drugim svjetovima. Kradite ih danas sa mnom, ponavljam kao molitvu. Kradite ih danas sa mnom. Samo danas i neću više ništa tražiti.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *