Navigation Menu+

Koraci.

Posted on Feb 9, 2017 by in priče | 0 comments

Oblaci. Crni, sivi, crveni oblaci. Oblaci koji bacaju svoje sive sjene po zgradama i ulicama, oblaci koji se – čini joj se tako – sunovraćuju u more u daljini, oblaci koji mijenjaju boju mora iz zelenoplave u olovno sivu, oblaci koji se navlače polako, ne žureći, nadvijajući se korak po korak nad gradom, nad šarenim neonskim reklamama pored kojih prolazi, nad žućkastim odsjajem uličnih svjetiljki na asfaltu, nad smijehom djece koja jure pored nje, nad ječanjem limene glazbe koja raspuhuje neku koračnicu iz parka u blizini. Još jedan korak bliže. Ogledava se u izlozima usput, dok žuri ulicama, ogledava se u izlozima i – ne htijući – korača u ritmu udaraca srca. Bam, bam, bam. Pa onda jače, kako nestaju metri koji znače sigurnost, metri koji joj govore da se još može okrenuti, vratiti, da se ništa još nije dogodilo, da je sve samo smiješan san iz kojeg se ujutro možeš probuditi s blagim osjećajem krivnje što si takvo što uopće poželio. Bam, bam, bam. Srce lupa i podsjeća je da nije san, da je stvarnost, da je budna, da juri i da je sa svakim skretanjem bliže, i hoda dok joj se žuto jesenje lišće kovitla pod nogama, hoda i pokušava ne razmišljati pa zato radije osluškuje svoje srce bam, bam, bam, i razmišlja kako je moguće čuti srce i čuje li ga zapravo ili čuje krv koja joj divlje kola kroz vene, krv koja ključa u njoj. Još jedno skretanje, još jedna osvojena ulica, još jedno pitanje, negdje duboko u njoj, želiš li to? Ne znam, odgovara samoj sebi, ali korača dalje, ne zaustavlja se, ne znam želim li, odlučit ću. I tramvaj prolazi pored nje i škripi metal, škripi toliko snažno da na trenutak ne čuje više lupanje srca bam bam bam, ali tramvaj prođe i ljudi prođu i korak dalje ponovno se javlja ona buktinja u njoj, bam bam bam.

I evo je, na početku ulice. Ima točno trideset i sedam koraka do njegove kuće. Točno trideset i sedam, izbrojala ih je posljednji put kad je krenula ovamo, trideset i sedam njenih koraka od početka ulice do njegove kuće. Jedan. Njegovo lice kad ga je prvi put ugledala. Njegove oči koje je promatraju netremice i pruža joj ruku, ona prihvaća, sve je kako treba biti, a srce se prvi put javlja izdajničkim bam bam bam. Dva. Čuje li se to lupanje srca vani, ili ga čuje samo ona? Tri. Je li primijetio da joj ruka drhti taj prvi put? Četiri. Je li primijetio njen pogled? Pet. Njegove oči koje je prate u gomili, oči koje ne skidaju pogled, oči koje ne trepću, oči koje gore. Šest. Slučajni dodir ruke, oprosti, smiješi mu se, u redu je, govori on i gleda je, a ona ne misli, jednostavno nema niti jednu misao, laž je da možeš misliti u takvim trenucima, možeš jedino promatrati kako se kadar oko tebe ukipljuje, zamrzava, svijet staje na trenutak, i svi se ukipe na svojim mjestima kao u onoj dječjoj igri – kako li se zvala uopće? – kad se moraš ukipiti na mjestu kad glazba stane, je li to uopće igra ili je ona to izmislila, kao što ponekad izmisli stvari, zapravo ih ne izmisli nego ih sanja i one se pomiješaju s drugim snovima, s drugim pričama, s drugim ljudima. Sedam. Njegova ruka, čvrsta muška ruka, gruba na dodir, i rukuju se kad se vide, znanci koji se susreću na istim mjestima, i kad mu pruža svoj dlan, zamišlja njegovu ruku na sebi, na svojem vratu, na svojem licu. Osam. I njegove prste, zamišlja i njegove prste, prste koji je ispipavaju i opipavaju, prste koji – točno može vidjeti – završavaju u njenim ustima. Devet. Što radim ovdje?, pita se, što radim ovdje, ovo nije moja priča, ja nisam ta žena, ali misao proleti prije nego joj uspije odgovoriti, prije nego se uspije obraniti od nje, te misli i opet se čuje samo bam bam bam. Deset. Još stignem odustati, misli, još stignem ne zakoračiti onamo jer ako zakoračim onamo, bit će ono oko čeg plešemo već tjednima, a možda to i nije najpametnije. Jedanaest. Zvoni telefon, njegov poziv. Dvanaest. Nemoj odustati, govori joj, dođi. Trinaest. Dolazim, govori ona bez daha. Četrnaest, petnaest, šesnaest. Znaš li kamo? Sedamnaest, osamnaest, devetnaest. Znam, odgovara mu. Dvadeset, dvadeset i jedan, dvadeset i dva. Nemoj odustati… ovaj put. Dvadeset i tri, dvadeset i četiri, dvadeset i pet. Ne, ovdje sam. Stvarno jesam. Dv adeset i šest, dvadeset i sedam, dvadeset i osam, dvadeset i devet. Bojiš li se? Trideset. Bam, bam, bam. Trideset i jedan. Bam, bam, bam. Trideset i dva. … Trideset i tri. … Trideset i četiri. Užasno. A ti? Trideset i pet. Da. Trideset i šest. Bam, bam, bam. Trideset i sedam. Otvori mi vrata.

I on otvara. Stoji držeći kvaku u rukama, stoji na dovratku, stoji ozbiljan, miran, stoji s onim  njegovim čvrstim, snažnim, grubim rukama, s rukama koje sad neobično mirno vise pored tijela. Stoji i ona, stoji mirna, i srce je prestalo onako glasno udarati, zapravo nije sigurna udara li uopće, nije sigurna diše li uopće, sve stoji ponovno, zamrznut kadar, svijet je stao, vrijeme je stalo i prolazi pored njih onako kako to vrijeme voli učiniti kad se dvoje uroti da ga ukrade. Stoje i gledaju se, njegove su oči na njezinima, njene oči gledaju u njegove, i što sad? vrišti sve u njoj, što sad kad sam ipak došla i ne okrenula se kao posljednji put, što sad kad sam ovdje, što sad, kako sad dalje ide, i ne uspijeva završiti misao, a on je pored nje i nekako – voljela bi da se može sjetiti, ali ne može – nekako je u njegovom zagrljaju i on je ljubi, tamo na vratima, i njegova je ruka na njezinom trbuhu, na njezinom licu, na njezinim leđima, među njenim nogama, sve istodobno – kako je to moguće?, vrišti sve u njoj, kako može imati toliko ruku – ali to se vrijeme poigrava s njima, vrijeme koje malo uspori pa ubrza i odjednom se čini kao da je on posvuda po njoj, oko nje, u njoj, sve na onim ulaznim vratima i negdje u njoj zvoni da to ne bi trebali raditi ovdje, tu, pred svima, gdje ih bilo tko može vidjeti, oni imaju neke živote, živote koji nisu jedno s drugim, koji ne pripadaju onome drugome, ali on je ljubi i nad glavom joj prolaze oblaci, i bit će nevremena noćas, diže se i vjetar, uskoro će zrak oko njih buknuti, i sve će buknuti, a ona se pušta njegovim rukama i jednostavno je nije briga.

Zatvorio je vrata nekako, ne zna kako, a voljela bi da se može sjetiti, leđima je oslonjena na vrata i njena je odjeća posvuda, kao i njegova, goli su, a ona je oslonjena na vrata dok je on drži, dok je nabija o ta vrata, i govori nešto, ne prestaje govoriti, ali ona ne čuje, čuje samo lupanje svojeg srca bam, bam, bam, bam, i čuje svoj vrisak odnekud, svoj grleni vrisak, i njegove se riječi odjednom probijaju u svijest, koliko sam ovo čekao.

Promatra ga, promatra njegovo tijelo, njegova ramena, njegove ruke. Promatra njegove oči, njegovu čvrstu vilicu, trodnevnu bradu pa pogledava sebe i vidi crvene mrlje na mjestima na kojima je trljao bradom po njoj i sviđa joj se to, sviđaju joj se njegovi tragovi na njoj, sviđaju joj se masnice na bedrima, sviđa joj se otisak prsta na vratu, sviđaju joj se bolna leđa. Što ćemo sad, gotovo ga pita, ali ne izgovara jer i sama zna odgovor. Nema što sad, nema dalje, nemaju si zapravo što reći, sve što su trebali reći, već su si izrekli. Moram ići, na posljetku izgovara, moram se vratiti, pitat će se gdje sam, govori mu, a on je promatra zbunjeno i kaže u redu, ti znaš, i ona se oblači, oblači se pored njega, oblaći se uz dim njegove cigarete, oblači se uz njegov pogled koji se ne skida s nje. Čekaj, govori joj i ustaje, čekaj trenutak, govori joj i prilazi, dodiruje joj kažiprstom lice, dodiruje joj usne, dodiruje joj obraz, dodiruje joj bradu i spušta se – kažiprst – niz njen vrat do početka košulje i otkopčava gumb, i drugi gumb i treći i odjednom sve počinje ispočetka, njegove ruke po njoj, izgubljena sam, misli, izgubljena sam.

A kasnije stvarno stiže oluja, nebo je nisko, gotovo ga dodirnuti možeš, a ona juri pod kišom, juri među šarenim kišobranima, juri među lokvicama, juri pored automobila koji prolaze kroz lokve, jednostavno juri i juri i juri, a noge su joj mokre, a grad se odjednom presijava crveno i narančasto i zeleno i plavo, i sva ta svjetla presijavaju se po mokrom pločniku, plešu po njemu, a ona juri tim ulicama, i metri su odjednom prijeteći, svakim je metrom sve teža ona gruda nečeg u njoj, ona gruda koja joj ne da disati, ali ne da joj disati tako da je steže u grlu, da je davi kao neki nevidljiv stisak pa guta suze, guta suze koje se uspinju u njoj, guta ih i govori si, smiri se, nitko nije umro, a te je riječi nekako čudno umiruju, pa ne može biti toliko strašno, nitko nije umro,  a onda slijedi i misao, je li smrt jedina koja je važna, ali onda se otvori čitav život – sad imaš tajnu – govori si, sad imaš tajnu, imaš tajnu za čitav život, i odjednom se budćnost čini golemom, golemom i strašnom, čitav život tajni i krivnje, čitav život kajanja i mora stati, tamo, nasred ulice, s akvarelom rastopljenog neona pod stopalima, mora stati i disati, a ne može disati, nešto je teško u grlu i odjednom osjeća mučninu, i povraća, tamo, pod kišom, među kišobranima, među stopalima nepoznatih ljudi.

Jutro je dočekuje plavo i vedro, dočekuje je s mirisom kiše i cvijeća, dočekuje je mirno, poljubac za dobro jutro, miris kave i želim ti dobar dan, govori joj dok odlazi, i ona ulazi u automobil, i pali radio, i veseo glas spikera nabraja dnavne vijesti, potresi ovdje, političar ovaj kaže ovo, a onaj ono, prolazi čitav svijet u rano gradsko jutro i sve je u redu i sve je na mjestu, a onda nešto, nešto, neka glazba na radiju, Give me one reason, pjeva ona pjevačica s mekim glasom rastopljene karamele, i nešto se pokrene u njoj, i odjednom je ondje, na njegovim vratima, i sve je tu, mukli udarci njenog tijela o drvo, njegove ruke po njoj, njegove riječi koje ne razaznaje, znoj na njihovoj koži – njegov ili njen? – i njen vrisak dok ga rukama grli oko vrata, a nogama steže uz sebe, u sebi, u tom malom svijetu koji su oni, i može promatrati samo svoje ruke na upravljaču, ruke koje drhte i čuje trubljenje, netko je požuruje, mijenjaju se svjetla na semaforu i sve je san, odjednom  sve je san, i to jutro, i taj glas s radija, i buka prometa i njeno srce koje muklo lupa negdje unutra.

Dođi. Govori joj, i to je jedino što kaže, i ona misli da ne bi trebala, trebala bi reći da neće, da ne može, naći neki izgovor, ali dolazi, hoda gradom gotovo napamet i pokušava ne razmišljati, ali hoda, hoda svaki put kao kroz san, hoda i prolazi onih trideset i sedam koraka do njegovih vratiju, i on je tamo, i njegove je ruke hvataju, a ona misli nije tako strašno, nitko nije umro i pada u njih, u te ruke, i sve se ruši oko nje, slobodni pad, tako možda izgleda skok iz aviona, kad svijet postane mrlja plavog i crvenog i zelenog, kad svijet postane jedan zvuk, a taj je zvuk njeno srce, i kad svijet postane jedan miris, a to je miris njegove kože na njenoj, miris njegovih poljubaca svud po njoj, miris njegovih prstiju koji nalaze put do njenih usana opet i iznova, svaki put.

Dođi, govori joj i ona dolazi i odlazi, kradu trenutke, ponekad je njegov glas presiječe usred dana – dođi sada – i ona dolazi, ponekad je to jedva čujan poziv usred noći – pred kućom sam ti – i ona nalazi izgovor i izlazi, i njen se svijet vrti između tih dođi i između pozdrava bez riječi, vrti se između očiju koje je ujutro promatraju iz ogledala, između jutarnje magle i večernjih uzdaha. Trebali bismo stati, kaže mu, a on se smije, ne misliš to ozbiljno, kaže joj, zašto bismo stali, a ona šuti, uvijek šuti, i onda kaže, ovo je krivo, krivo, krivo, kaže i odlazi, svaki put odlazi i svaki se put vraća zelenom svjetlu televizora i njegovom, jesi li se lijepo provela, i svojem zabrbljale smo se, oprosti, dok bježi od njegova pogleda.

Dođi, kaže joj, a ona dolazi i govori, jednom ti neću doći, a on je grabi, grabi je grubo, grabi je bolno, grabi je na način koji će na njenoj koži ostaviti tragove, a ona ih želi – te tragove – želi ih jer ujutro promatra svoje tijelo, promatra masnice koje joj je ostavio, promatra njegove nevidljive tragove po sebi, dokaz da je bilo stvarno, da je bila u njegovim rukama sinoć, noćas, jutros, danas poslijepodne, promatra ih i pita se kako ih drugi ne vide, te tragove, a ne vide ih jer samo ljubavnici vide gdje ljubav ostavlja trag, iako njihova priča nije ljubavna, ali kad se pogleda u ogledalo točno vidi liniju njegovih poljubaca i njegovih dodira, točno može opipati mjesto na kojem ju je dotakao, na kojem je zabio prste u nju, i njegovi su dodiri posvuda, ona je obilježena njime, žigosana, obojana.

Dođi, govori joj i ona dolazi i prolazi jesen i prolazi zima i prolazi proljeće, prolaze dani i tjedni i mjeseci, a ona dolazi i nije joj dosta, i dalje ga je gladna kao onaj prvi dan kad je stajala na početku njegove ulice i brojala trideset i sedam koraka do njega. Dođi, ponavlja joj, i ona dolazi i promatra ga dok gol pripaljuje cigaretu i smiješi joj se kroz dim, promatra ga dok se igra s njenom kosom i dok je zadirkuje prstom, ona dolazi i svijet se kovitla i prelijeva oko njih, poput vrtloga koji ih je usisao i sad ne pušta, ne staje, ne dolazi do kraja.

Postoji slika, slika grada. Na slici se vide smeđe i bijele i sive fasade i pročelja, vide se prozori u kojima se ogleda sunce koje zalazi žarko crveno i žuto i ljubičasto, sunce koje se igra s prozorima, lupa o njih neumorno, ljetno sunce koje još škaklja more pod sobom prije nego li – za nekoliko minuta – uroni u njega i prije nego plava preuzme svijet, postoji dakle ta slika, na slici je grad i grad je živ na toj slici, pulsirajuće živ, vrišteće, bučno, odlučno, snažno živ, urlajuće živ, i vide se djeca na toj slici, djeca koja jure i trče nasmijana, vide se i druga lica, odraslija, smirenija, umornija, a vidi se i ona na toj slici, ona koja žuri nekamo, ona koja u sebi broji tisuću i četrnaest koraka koje prolazi do njegovih vrata, a sunce se poigrava s njenim licem i nije posve jasno – jer to je samo slika, a slike imaju samo neki broj riječi koje mogu ispričati – smiju li joj se oči, plešu li joj oči onako kako plešu oči kojima iznutra svira neka nečujna glazba, neke oči koje život zabavlja iznutra, ili se samo ljetni suton poigrava sa svjetlošću.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *