Navigation Menu+

Kind of blue.

Posted on Feb 9, 2017 by in pisanije | 0 comments

Ide mi na živce ova kiša. I ide mi na živce jakna koju iz ormara izvlačim puno prerano. idu mi na živce i vjetar i oblaci i lišće i to što su dani sve kraći i što navečer sjedim umotana u deku, i ide mi na živce ovaj sumorni osjećaj koji je bespravno uselio u moju glavu i sad odbija iseliti pozivajući se na pravnu državu i pravo očuvanja postojećeg stanja ili kako se već zove ta situacija kad ti netko zaposjedne tvoje vlasništvo, u ovom slučaju cijenjeni duševni mir i dobar osjećaj, a onda odbije iseliti jer je već uselio i dok ti pokreneš sve kotačiće pravne države prošle su godine i godine i u međuvremenu je taj netko izrodio mnogo malih nekih i sad je cijela priča toliko komplicirana da se zovu novinari i policija i ti ispadaš zločinac iako cijelo vrijeme ponavljaš, hej taj netko je lopov, nisam ga pustio, sam se uselio, zaposjeo, stavio natpis “hrvat, zauzeto” i odbija otići. Gnjavi me taj podstanar i najradije bih ga letvom zatukla, iscipelarila, poslala ćelave momke bez vrata i skrupula da mu vježbaju aerobik na kičmi, ali znam da ne smijem jer bi mene, da to učinim, pravna država strpala u rešt, uostalom navodno je za dušu dobro i malo tuge, samo je pitanje koje tuge i u kojim količinama, i ima li ta tuga ikakvu svrhu ili je samo tužimo iz čiste lijenosti da je jednostavnom kemijskom reakcijom pretvorimo u nešto dobro i korisno, nešto što te ne tjera u bluz i nešto što te ne tjera da jednu te istu pjesmu slušaš na repeatu, nešto što pokreće, neku pozitivu, ali tuga je kažu mudri ljudi, dobra, dobro je biti tužan i tužiti, tugovati, plakati, jedino mi se čini da nije dobro kad stoti put, ma milijunti put plačeš zbog iste stvari, zbog istih razočaranja i više onda nije stvar u tuzi, tuga onda postaje živčanost jer ne znam kako drugi, ali ja stvarno ne mislim ostatak svog života oplakivati nešto što je bilo i prošlo i gotovo i svršeno i u što nema povratka jer je eto tako i ne da mi se više objašnjavati da ne pretjerujem, da je to doista to što govorim da jest, ne da mi se više pričati, žaliti se, misliti, analizirati, najradije bih da sve nestane, ali mi se ne sviđa što sve to nestajanje znači, i da, ide mi na živce što su mi prsti hladni dok ovo pišem i ide mi na živce vjetar koji me ledi dok na balkonu pušim stotu cigaretu, a posebno mi ide na živce, živcira me, ljuti, bjesni me taj moj vječiti ideal o samorazvoju, o nekom ispravljanju vlastitih krivih spojeva, a to sam dovela do savršenstva tako da više ni ne gledam sebe kao sebe, nego kao sklop spojeva, kad pritisneš ovu tipku dobiješ to, kad pritisneš onu iskoči nešto drugo, želim u životu biti krojačica, to je plemenito zanimanje, činiš ljude sretnima, želim biti sretna točno tu gdje jesam i prestati živjeti život kako bi mi ga Kundera opisao, dovraga.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *