Navigation Menu+

Derviš.

Posted on Feb 9, 2017 by in priče | 0 comments

Nekoć davno, davno, prije nego se svijet oblikovao ovako kako ga danas poznajemo, postojao je grad u kojem nikada nije pala noć. Morate znati da svijet koji danas poznajemo nije nastao odjednom: dugo se tražio i oblikovao, preslagivao i ponovno sastavljao, odbacivao suvišne dijelove i dodavao nove. Nije svijet odmah znao što želi biti: uzimao je komade neba i skrivao ih u dno mora — zato uostalom danas ponekad bude teško razlikovati gdje more završava a nebo počinje. Uzeo je prah od sunca i zgusnuo ga u sebi i ponekad, danas čak, postoje mjesta na kojima taj prah još vrije i ključa u unutrašnjosti našeg svijeta jer se svijet još donekle preslaguje i sastavlja, još nije posve odlučio što želi biti, samo se mijenja dok mi spavamo, pazeći da nas ne uznemiri. Tada su, dok se svijet još oblikovao i stvarao, postojale i stube do zvijezda, do svake od milijun i sedamsto četrnaest tisuća zvijezda koje sjaje na našem nebu. Postojale su te stube do zvijezda i mogao si se penjati do njih, skakati s jedne na drugu i na početku su ljudi to i činili: tako je bilo mnogo jednostavnije i brže putovati. Ali svijet je trebao čvrst kostur oko kojeg će ispreplesti svoje niti i jednostavno je uzeo te stube i pretvorio ih u svoje kosti, u svoja rebra, u svoju čvrstu kralješnicu i omotao je oko njih malo njihova svjetla i malo daha zmajeva koji su na početku svijeta ondje živjeli. Nisu ti zmajevi bili ono što danas mislimo kada govorimo o njima: bili su oni dobronamjerna i smjerna bića, čuvari prolaza i tunela i kada bi zmajevi umrli, vinuli bi se u nebo poput vatrometa i ostavili crvene i zelene tragove na nebu, a ti su tragovi ljudima govorili gdje se nalaze i u kamo dalje trebaju krenuti. Svijet se preslagivao i sastavljao i još nije znao što točno želi postati — jednom — i ponekad bi jednostavno zaboravio na neke dijelove sebe, zaboravio bi da su ostali nedorečeni, nesastavljeni, nesklopljeni, kao kad gradiš kuću pa na jednome mjestu ostaviš alat i cigle i žbuku i sve ostalo što ti je potrebno. Tako je svijet ponekad zaboravljao na ta mjesta pa se događalo da se na njima miješa sve, ono što je svijet bio i ono što će tek postati, i često se događalo da na takvim mjestima snovi slobodno šeću među ljudima, a vjetrovi odmaraju na obalama i u krčmama, pričajući bezbrojne priče o svojim lutanjima. Takvo je mjesto bio i grad Ulae u kojem noć nikada nije pala. Svijet je jednostavno zaboravio da je odlučio imati dane i noći, sunca i zvijezde, i u Ulaeu ljudi nikada nisu upoznali noć. Zamislite samo njihovo iznenađenje kada se svijet jednog dana sjetio da je zaboravio na Ulae i da je zaboravio presložiti ga ponovno, pokloniti mu noć i dan i odjednom je stanovnike Ulaea okupao mrak kakav dotad nisu poznavali! Ali to je druga priča koja nema veze s ovom našom i pričat ću je drugi put.

Ulae je, dakle, bio grad u kojem nikada nije pala noć i naša se priča zbiva na zlatnom kamenu i među zlatnim poljima — jer u Ulaeu je sve bilo okupano zlatom i njegovi su stanovnici imali 47 različitih imena za zlato i za sunce, i poznavali su samo zlatnu i žutu i narančastu (poznavali su i neke nijanse sive jer su u Ulaeu poznavali sjenu, ali nisu im davali imena jer su smatrali da siva sa svim svojim licima jednostavno nije boja). Ulae je živio svoj život u zlatu i njegovi su stanovnici vjerovali da su jedini grad koji postoji jer je Ulae bio opasan oštrim klisurama s jedne i morem s druge strane (i more je bilo zlatno tada jer se svijet još nije posve odlučio kojom će ga bojom obojiti) i nitko od njegovih stanovnika nije se usuđivao zakoračiti preko tih granica. Možda su vjerovali da svijet prestaje nakon što prijeđeš te klisure, više od najviših planina koje danas postoje, možda su vjerovali da se more izlijeva preko ruba svijeta koji su vidjeli — kako bilo, Ulae je vjerovao da je jedino mjesto koje postoji. Tim je veće bilo iznenađenje tog grada kada je jednoga dana — možda je bilo jutro, možda večer, ne možemo to znati — u Ulae ušetao stranac.

Priča kaže da je prošao pored prve kuće u gradu i nasmiješio se pogledavši kroz prozor — jedna je žena, pričalo se kasnije, izašla na ulicu i bez riječi promatrala stranca, njegovu grimiznu odjeću obrubljenu zelenim i crvenim draguljima, i nije rekla ništa. Mislila je vjerojatno da joj se pričinja: u gradu vječnog dana znalo se dogoditi da sunce toliko okrene svijet da ti se učini da postoje stvari koje ne postoje, to su znali svi stanovnici Ulaea i nitko se nije posebno na to obazirao. Istina je zapravo — što u Ulaeu nikada nisu saznali — da je sunce ponekad, vragolasto kakvo već jest — donosilo slike svijeta izvan granica Ulaea i da su te slike koje su ponekad viđali, bili duhovi drugog svijeta, svijeta koji je postojao i disao negdje daleko. Kako bilo, stranac je prošao ulicama, pozdravljao sve koje je putem susreo, smiješio se zaigranoj djeci, i na posljetku dospio na glavni gradski trg i smjestio na stube ispod vijećnice. Dok je on tako hodao, pronio se glas gradom o slici koja se svima pričinila, o strancu u bojama koje nisu poznavali, o njegovu sigurnom hodu i nepoznatom jeziku kojim je govorio i stanovnici Ulaea su polako, jedan po jedan, kretali prema trgu i vijećnici kako bi se zajedno uvjerili da je to samo slika, samo još jedan trik sunca koje se dosađuje vječno sijajući nad gradom bez noći.

Stranac je promatrao Ulae i Ulae je promatrao stranca i prvi su puta stanovnici grada osjetili ono što drugdje nazivaju nemirom, a što u tom zlatnome gradu nikad prije nije postojalo. Domalo se na trgu skupio čitav grad, promatrajući neznanca, došaptavajući se i dodirujući jedan drugoga kako bi se uvjerili da je stvarno, da ih oči ne varaju kako to oči ponekad čine. U Ulaeu to nisu znali jer nisu mogli znati: stranac nije govorio njihovim jezikom, a u Ulaeu nisu poznavali niti jedan jezik osim svojeg, štoviše, uvjereni da ne postoji ništa osim njihova grada, nisu mogli pojmiti da postoji išta osim njih pa bi, da je stranac kojim slučajem progovorio, bili uvjereni da je to samo varka priviđenja koje izgovara niz besmislica, uglavnom stranac je bio derviš. Derviši su, ako slučajno ne znate kako to nisu znali u Ulaeu, vječni plesači. Legenda kaže da su nastali tako što bi se, u trenutku kada se dijete rađa, baš u samome trenutku kada izlazi u svijet, u njih slučajno upleo neki zalutali vjetar, neki vragolan koji bi se ondje slučajno zatekao, a kako se djeca rađaju umotana u oblake svijeta iz kojeg dolaze, vjetar bi se upleo u taj oblak. Većina djece izađe na svijet i ti oblaci nestanu, izgube se, rasplinu se jednostavno kao što jutarnja rosa ispari s travki kada je obasja sunce, ali kod derviša bi se u oblake upleo vjetar i zauvijek ih povezao s tom djecom i ona bi krenula u svijet plešući u ritmu vjetra koji bi ih pratio, uz pjesmu oblaka koji su ostali njihovi vječni pratitelji. Derviši su plesali za bogove, za sne u ono vrijeme dok su snovi još hodali svijetom, za kraljeve i careve, a posebno su plesali za djecu jer su djeca još dugo mogla vidjeti oblake u koje su omotani. Legenda kaže da derviši plešu pjesmu svijeta i da ponekad, ako je vjetar posebno zaigran ili ako je vjetar prije nego bi se isprepleo s djetetom puno putovao, u njihovom plesu možeš vidjeti sve što je vjetar vidio, sva mjesta nad kojima je prošao, sve osmijehe i sve tuge — jer vjetrovi vide ama baš sve. Derviš koji je stigao u Ulae imao je u sebi upravo takav vjetar i upravo takav oblak. Njegov je vjetar, ranije, prije nego se on bio rodio, prolazio svijetom godinama, stoljećima možda. Vidio je brodove, oluje, lutao je svijetom dok se svijet još verao onim stubama do zvijezda, vidio je rastanke i sastanke, vidio je kako izgleda jutarnja tuga i kako miriše osmijeh. Taj je vjetar vidio baš sve što se vidjeti na svijetu može i gonio je tog derviša da hoda svijetom, znatiželjan i radostan jer vjetar je vjetar bio žedan boja i vrhunaca i dubina i oblaka. Posebno oblaka.

I tako je derviš stigao u Ulae, sretan jer nikada ranije nije vidio grad vječnog dana, sretan jer nikada ranije nije vidio toliko zlatne i žute, nije vidio toliko blještavila i toliko sunca. Gledao je derviš grad koji je blještao pred njegovim očima, gledao je zlatno more i strme klisure koje je danima, tjednima zapravo, prolazio korak po korak, slušajući stalno hučanje vjetra u grudima, vjetra koji je govorio još korak, još korak, još samo jedan korak, gledao je svijet koji mu je pjevao ljepotom i poželio je derviš nekako se odužiti za to, reći hvala toj ljepoti.

Ustao je tako derviš pred iznenađenim pogledima čitavog Ulaea, ustao je i nasmiješio se, pa zatvorio oči (jer tek se tako najbolje vidi svijet koji se gleda) i raširio ruke puštajući da se njegova odjeća — haljina zapravo — grimizna s obrubom od zelenih dragulja, rastvori pred očima grada, a kada se rastvorila, vidjeli su oni tisuće i tisuće boja, lica, šara. Ustao je tako derviš, stao nasred zlatnog trga zatvorenih očiju i derviševo je srce zapjevalo.

A onda… onda je derviš počeo plesati. Prvo su krenule noge jer noge su doticale kamene ploče od zlata i stopala su njegova odjednom osjetila ritam Ulaea, a ritam je tukao, hučao i ječao u dubini grada, nečujan i nevidljiv za sve, osim za derviša, koji je stavio nogu pred nogu, pa opet i opet i opet i tako ukrug, sve brže i brže se vrteći, okrećući, rastvarajući grimiznu haljinu, puštajući Ulaeu da vidi sav svijet koji se u njemu krio, sve što je ikada vidio, svaki osmijeh koji je ikada podario, svaku tugu koju je obrisao, i Ulae je ugrabio derviševa stopala i zavrtio ih brže, još brže, i još i još, jer Ulae je, poput svakog grada, čekao da netko osluhne njegov ritam, njegovu pjesmu, njegove basove i njegove tišine, i sada je osjećao udaranje derviševih stopala po kamenu i smiješio se — Ulae sam, svojim kamenjem i svojim kućama i svojim pročeljima — i plesao je s dervišem, a derviš se vrtio brzo, brže nego se zavrtio ikada u tisuću svojih ranijih plesova, a vjetar u njemu, onaj zarobljeni, zalutali vjetar, zaurlao je iz njegovih halja glasno, najglasnije, zaurlao je kako dugo već nije urlao, kako nije urlao od onoga dana kad je svojim vriskom otjerao jedan brod u ponor na kraju svijeta, urlao je glasno, urlao je tako da se nebo razbudilo i pogledalo na taj trg, na tog derviša, na okupljene ljude koji su ga promatrali, taj brzi, zvrkoviti ples, taj kovitlac boja i glasova i vrtio se on tako sve brže i brže, dugo, dugo, sve dok u jednom trenu vjetar nije raskinuo spone s dervišem i njegovim oblakom, jednostavno je uhvatio trenutak da pobjegne i pobjegao je, vinuo se u oblake slobodan, pa na pučinu, pa nazad na oblake, i pojurio je ulicama udarajući u prozore, vrteći se iznad krovova, urlajući neprestano svoju slobodu, i derviševa se haljina podigla do neba i s njena su ruba popadali zeleni dragulji, rasuli se poput stakalaca kaleidoskopa po čitavom svijetu, po ljudima Ulaea koji su promatrali sav taj svijet koji se vrtložio pred njima — nijemi, zbunjeni, iznenađeni — i ti su se dragulji posakrivali po zidovima, po krovovima, po poljima i nestali u njima, poput kamenčića koje djeca bacaju s obale u more. Dva su dragulja poletjela u okupljene ljude: jedan je svoje mjesto pronašao u oku jedne djevojke, a drugi se smjestio u stopalu jednog mladića. Ni djevojka ni mladić nisu osjetili ništa: dragulji su upleli u njih meko, poput nježnog dodira ljetne kiše, ali u draguljima je bilo malo derviševa oblaka i malo derviševa vjetra i ti su se djelići nekako upleli u njihova srca, u njihova tijela, i malo nakon tog dana, oboje su krenuli u svijet — ona morem, on preko planina — jer svijet je bio preživ u njihovim grudima, preživ i prenemiran za grad bez noći.

A derviš? Derviš je nestao u vrtlogu boja tog dana, u vrtlogu vjetra i boja jer kada je ples prestao, zbunjeni su stanovnici Ulaea promatrali prazan trg. Jedino što im je govorilo da ovo nije bila tek igra sunca i sjena bila je derviševa haljina, i dalje grimizna i šarena, ali bez dragulja na rubovima, bez sjaja — samo obična haljina odbačena na zlatnom kamenju. I sam je Ulae osjetio tugu kad je ples prestao jer tuga uvijek dođe kad se razbije ogledalo u kojemu si se prepoznao, ma kako kratko i kad se to dogodi, otvori se prostor kroz koji tuga klizne u svijet kao što je tog dana kliznula u Ulae i nikada više nije otišla.

Nije došla samo tuga: tuga je obuzela grad, a nemir je obuzeo ljude jer odjednom su počeli sanjati daleke zemlje i sunca i zvijezde, počeli su sanjati osmijehe i putovanja, počeli su maštati o mjestima na kojima je more crveno, o nepreglednim pustinjama i o maglovitom tkanju zora iznad šuma.

Proći će godine, a stanovnici Ulaea nikada neće prestati pričati jedni drugima kako je jednoga dana u njihov grad ušetao stranac koji je otplesao u vjetar i kako su, malo nakon tog čudesnog događaja, jedan mladić i jedna djevojka otišli iz grada, a to će biti početak drugih priča koje će se pričati u drugim gradovima, na drugim obalama.

Submit a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *